deadbeatcollective

00:07. Već započeo četvrtak. Kovitlanje misli i opekotine prosutih riječi nakon dvosatnog razgovora. Nasilno uvlačenje u tuđi život sa željom da ga ispraviš. Da osobi koja je umorna od vrištanja u sebi iščupaš srce i očistiš ga od prljavštine što su ju drugi u njega nasuli. Tko si ti da se miješaš toj osobi u život? Slučajni prolaznik, onaj jedan od tisuću koji čuje vrištanje koje mu nije ni upućeno. Osobi kojoj ništa ne značiš želiš pokazat da može biti bolje. Uzeti ga za ruke i odvesti daleko, izliječit i zaštitit. A ta osoba? Ona je navikla na svoj vrisak i grimasu nezadovoljstva. Želi ostat sama na svijetu. Ne prihvaća tvoje ruke, ne želi tvoju pomoć. A tebe boli. Zašto? Možeš slobodno mirno odšetati od te osobe, njeni problemi tebe se ne tiču. Možeš, baš poput drugih, šetati se zamišljeno, zaokupljen samo sobom, i praviti se da ne vidiš i ne čuješ tuđu patnju. Gledati svoja posla, uostalom, zašto bi pomogao nekome tko to za tebe nebi napravio? Najbolje prolaze oni koji su sebični i gledaju samo svoj probitak. A što od osoba kojima se ponoć nudi dobiju oni koji ponoć nude? Osobe koje ne žele da im pomogneš u životu u obrani ti zariju nokte u srce i prebace ono crno od ispod njih ravno u njega. Još jednu kap crnog otrova i ništa više. Opekotine prosutih riječi i neobuzdanu želju za virenjem kroz ključanicu zatvorenih vrata.

Ipak, zbog tih slučajnih prolaznika svijet ide dalje. Čuvara. Vječnih Bijelih Konjanika.

Bubija su usmrtili. Ili se Bubi usmrtio. Ili Bubi uopće nije mrtav. To nije ni bitno, u Slobodnoj ga nema više. Subota, sunce, kava, cigarete, i Bubijevi vicevi.
Subota, kiša, kava, cigarete, i Bubijevi vicevi.
Uvijek je tu bila subota i bili su tu Bubijevi vicevi. Sad su preostali samo njegovi sljedbenici Bubisti koji su loši skoro kao i on sam u posljednje vrijeme. Jebiga, predosjećali smo da će se to desit. Jebeš Pomet bez Bubija.

Čudno. Znate ono kad ste mala djeca, pa budete žrtvom iskorištavanja jer imate najbolje barbie lutke u ulici, ili najbolje autiće, i onda su vam najednom svi najbolji prijatelji. Za par dana jedan vam autić ukradu, jedan se razbije, jednog izgubite… i opet ste sami.
Gledate u daljini grupu od desetak dječaka iz ulice koji su još donedavno se ovako gurali u krug oko vas, baš kao što se sad tamo guraju oko novog dječaka, tj. oko novih autića. Koga boli kurac za njegovo ime? Odakle je uopće? Ako ima najnoviji mercedes, i to metalik sivi, on je odmah vaš najbolji prijatelj. Instinktivno, pohlepno, koristoljubivo, žudeći za boljim, vi se prepuštate iskorištavanju. Gadariji. Izravnom ismijavanju naivnosti ljudi. Ne samo onome koga se iskorištava, već iskorištavaču. Promatrajući sa strane, ne zna se tko je gori. Onaj koji žudi da bude iskorištavan da bi se uzdigao iz gomile, ili onaj koji iskorištava, predstavljajući djelić guste, usmrđene, ljepljive, trule, pohlepne mase koja se uzdržava na račun drugih.
Sa tim se nisam susrela još od djetinjstva. ( Jer nisam koristoljubiva, a još manje se družim sa takvima). Sve do nedavno. Samo ovo nije bilo dječje, materijalno okorištavanje. Ovo je bilo duševno okorištavanje.
Neki ljudi jednostavno zamisle da ste vi bomboni. Malo vas drže u šaci, zatim vam ogule omot, bace ga na pod, a vas u kantu. Ne pojedene. ( glupo je trenutno reći neiskorištene). Vi se nađete ništa više vrijedni od omota neke lizalice. Kao ni od ostalog smeća što vas okružuje. Iskorišteni, nedužni, bačeni. U vama samuraj čuči oštreći svoj mač i priželjkujući osvetu. A onda shvatite da vam je nanesena nepravda zapravo kazna i osveta neke ravnoteže međuljudskih odnosa. Shvatite da ste i vi cijelo vrijeme vrijeme na nekome radili to isto. Podsvjesno ste to znali. Ali samo ste bili gamad baš kao i ostali. Djelić guste, usmrđene, ljepljive, trule, pohlepne mase koja se uzdržava na račun drugih.

Eto, to se meni dogodilo. Nevjerovatno kojom brzinom i koliko nisko nam može past mišljenje o nekom i o nama samima. A grižnju savjesti da i ne spominjem.
Tebi J. HVALA što si mi pomogao da ovo shvatim. I OPROSTI.

A tebi što si uvijek bio uz mene i nosio me na dlanu, sretnih 7 mjeseci. I can not ever change. Sorry for things that were and things that will be.

Ne samo da sam ovu knjigu stavila ovdje jer ju je napisao prijatelj moga oca ( Ivo Marinković- umjetničkog imena Carob King) već jer sam impresionirana kako jedan običan «barba Ivo» koji se čini zajebant sa pomalo plitkim i ne smješnim bazama, uglavnom osoba koja se ne čini genijalac, u sebi krije toliku gustoću genijalstva, originalnosti, ekscentričnosti, kreative, mašte, znanja, duboko razrađenih stavova. Tko bi rekao. Kako je zapravo poznavanje osobe s kojom smo čak najbliži, samo kalup njegove duše. Sve ono što nam je pomoglo da stvorimo nekakav dojam o osobi, s kojom smo 24 sata dnevno, samo je jedna devedesetina te osobe. to je samo površina, a santa leda što se zabija kroz more dole duboko u dno je preostali ljudski nedokućivi karakter.
Knjiga se može koristiti umjesto droge. Nisam ju pročitala do kraja. Vjerovatno nikad ni neću. Pokušala sam. Nakon 5 stranica zabolile su me pomalo oči od naprezanja ( čitala sam 1 rečenicu 20 puta uvijek iznova). Nakon 10 stranica nisam osjećala lijevu stranu mozga. Nakon još dvije stranice primijetila sam da mi polako trni i desna strana, oči su mi već titrale odavno, sada nisam osjećala ni jezik ni desnu nogu. I tada sam stala čitat. Sumnjam da je itko došao do kraja knjige. Ili barem do polovice. Jer upuštanje u čitanje ove knjige je suicid. Nakon što sam prestala čitat idućih 6 sati nisam raspoznavala boje. Nakon 12 sati od prestanka čitanja napokon sam počela raspoznavati zvukove. Na noge sam uspjela stati nakon punih 16 sati. A posljedice na mozak? I danas se osjećaju…. BARBA IVO, NIKAD VIŠE!!!!!!
Kao što pravi diler uvijek da mušteriji da proba malo droge i uvjeri se u istinitost, tako sam ja odlučila prepisati iz knjige jednu rečenicu ( dvije ne smijem da vam ne narušim psihičko zdravlje) samo za vas čitatelje ovog bloga:

« Međuovisnost međuuzročnog međudjelovanja postoji između kontinuuma prostor-vrijeme, (gustoće) materije-energije i temeljnih sila prirode (jake i slabe nuklearne, elektromagnetske i osobito gravitacijske), što govori o njihovom zavodničkom međuutjecaju koji se očituje u taktici odvođenja u stranu ili zastranjivanja i cilju-procesu pretvorbe.»

Eto, izabrala sam najmanje štetnu rečenicu po vas, a ko je lud ili se želi dokazivat, ili jednostavno ima jaja kao čelične planete, neka se okuša i riskira. Ko pročita do kraja neka javi bilo kakvim naznakama da je živ. A ja ću se sad odvažit prepisat kratak sadržaj sa kraja knjige, riječ po riječ prepisujem sa korica, jer nisam pročitala do kraja, pa da vas ne uputim pogrešno:
RIJEČ AUTORA:
« Iako je ovo jedna antiknjiga koja je napisana za 21. stoljeće za svakoga i ni za koga, ona se zabranjuje za čitanje mlađima od 18 godina. Također, NE PREPORUĆUJE SE ZA ČITANJE SVIM VRSTAMA PRIMITIVACA, JER ĆE NJEZINIM ČITANJEM SAMO POVEĆATI SVOJ PRIMITIVIZAM. Isto tako, ovaj prisvjesnik nije od koristi onim vjernicima koji vjeruju u tako nemoćne bogove koje sami trebaju braniti, kao ni onima koji po svoje mišljenje trebaju ići svojim roditeljima, učiteljima i prosvjetiteljima, vjerskim i inim odgojiteljima, znanstvenim autoritetima, vođama političkih stranaka, psiholozima i ostalim vrstama negativnih zavodnika i manipulatora jezikom i tuđom sviješću. Strategija zavođenja namijenjena je svima onima koji imaju hrabrosti ako ne promijeniti svoj život i pogled na Svijet- svemir, ono bar zaviriti u jedan drugačiji način promišljanja i doživljavanja tog zavodničkog Svijeta-svemira, koji je u njima i svuda oko njih. «Zavođenje nad zavođenjima» potrebno je običnim smrtnicima kako bi mogli što konstruktivnije analitičko-sintetički sagledati svijet, život, svijest i kulturu u sebi i izvan sebe. Vi koji imate muda ili jajnike i «uši za moje riječi», pročitajte kako se Carob King sam bori protiv «bogova». Ako nakon čitanja ove antiknjige ne izađete spoznajno-zavodnički bogatiji, jamčim vam barem dobru provokativnu zabavu. Ovo je najbolja antiknjiga o zavođenju ikada napisana. Kupnja ove antiknjige je investicija koja će vam se uvelike isplatiti na svim područjima, kako na onom duhovnom i materijalnom, tako i na onom emotivnom i zdravstvenom. Antiknjiga za sve naraštaje, kao i za one bogate i siromašne, jake i slabe, zdrave i bolesne, pametne i blesave, prepotentne i impotentne itd. « Zavođenje nad zavođenjima» najbolji je dar koji možete pokloniti za bilo koju prigodu svojim bližnjima, isto kao i onima daljnjima, svojim prijateljima kao i neprijateljima, svom bračnom drugu kao i ljubavniku-ci itd. Kupi me, samo me kupi, i sve i svašta ću ti pokazati. Jer i ja sam samo roba izbačena na ovo jebeno tržište, od ovog nadnormalnog nadraživača, željna viška vrijednosti.»



i za kraj, kao što je i sam Carob King rekao :
Antiknjiga je za sve naraštaje, kao i za one bogate i siromašne, jake i slabe, zdrave i bolesne, pametne i blesave, prepotentne i impotentne itd. IONAKO ĆE TE SVI OD NJE POPIZDIT.

Crni konjanici
sablju što se bijeli
teško nose kroz noć.
Metalni oklopi i željezna oružja
čine topot njihovih konja glasnim,
ne ostavljaju trag.

A onda.... rijeka.
Tu je njihov kraj.
Kopita njihovih konja ne mogu preko rijeke.
Ni njihova stopala isto.
Ni riječ njihova.
Ni pismo njihovo.

Bijeli konjanici
baklju vječnosti nose kroz noć.
Umjeće preživljavanja
čini topot njihovih konja nečujnim,
ostavljaju trag.

A onda... rijeka.
Kopita njihovih konja mogu prijeko rijeke.
Njihova stopala isto.
I riječ njihova.
I pismo njihovo.

S druge strane rijeke čekaju ih novi crni konjanici.
I novi bijeli konjanici.
Oni predaju baklju vječnosti bijelim konjanicima,
novim, mlađim, snažnijim.
Da ju oni sada nose kroz noć.

Crni konjanici vide baklju vječnosti,
al ne osjećaju njenu toplinu.
Oni imaju svoje sablje.

Bijeli konjanici jašu dalje.
Nova rijeka.
Predaju baklju.
Baklja vječnosti kopita njihovih konja
vodi kroz čitav univerzum.

Crni konjanici
odbacite sablje i metalne oklope,
osjetite baklju, spoznajte tajnu života,
pređite rijeku.

A vi... što gradite vječnost
odajte im umijeće preživljavanja.

Inače... osmozom primam vanjske utjecaje kroz polupropusnu membranu,
Ne zamaram se materijalima kojima svijet kroji svoje kapute,
Imam svoje šešire iz kojih izvlačim zečeve i prstima pletem
Magiju po kosi dragih ljudi, konstantno različiti ljudi
Grade različite rječi, a ja trodimenzionalni svijet skupa s njima.
Svi nabijamo anđele na vrhove kišobrana da bi se obranili od nečeg
Što smo sami stvorili, gledajući izvana mi smo lego kockice,
Gledajući iznutra čovječanstvo je nečiji zadah.
Ljudi po tisućiti put otkrivaju vatru, zalijevajući beton
Iz nebodera će opet izrasti špilje.


ovo gore sam ja. točnije, to je moja nesavladana opsesija- pisanje. otkada sam naučila pisat ne ispuštam olovku/tipkovnicu iz ruku. slova grade svjetove. a ja se stalno selim iz jednog u drugi.
ako vam se povraća, to je normalno. malo ljudi voli poeziju :-P