00:07. Već započeo četvrtak. Kovitlanje misli i opekotine prosutih riječi nakon dvosatnog razgovora. Nasilno uvlačenje u tuđi život sa željom da ga ispraviš. Da osobi koja je umorna od vrištanja u sebi iščupaš srce i očistiš ga od prljavštine što su ju drugi u njega nasuli. Tko si ti da se miješaš toj osobi u život? Slučajni prolaznik, onaj jedan od tisuću koji čuje vrištanje koje mu nije ni upućeno. Osobi kojoj ništa ne značiš želiš pokazat da može biti bolje. Uzeti ga za ruke i odvesti daleko, izliječit i zaštitit. A ta osoba? Ona je navikla na svoj vrisak i grimasu nezadovoljstva. Želi ostat sama na svijetu. Ne prihvaća tvoje ruke, ne želi tvoju pomoć. A tebe boli. Zašto? Možeš slobodno mirno odšetati od te osobe, njeni problemi tebe se ne tiču. Možeš, baš poput drugih, šetati se zamišljeno, zaokupljen samo sobom, i praviti se da ne vidiš i ne čuješ tuđu patnju. Gledati svoja posla, uostalom, zašto bi pomogao nekome tko to za tebe nebi napravio? Najbolje prolaze oni koji su sebični i gledaju samo svoj probitak. A što od osoba kojima se ponoć nudi dobiju oni koji ponoć nude? Osobe koje ne žele da im pomogneš u životu u obrani ti zariju nokte u srce i prebace ono crno od ispod njih ravno u njega. Još jednu kap crnog otrova i ništa više. Opekotine prosutih riječi i neobuzdanu želju za virenjem kroz ključanicu zatvorenih vrata.
Ipak, zbog tih slučajnih prolaznika svijet ide dalje. Čuvara. Vječnih Bijelih Konjanika.
Post je objavljen 07.04.2005. u 19:32 sati.