nedjelja, 05.07.2009.
2 godine nakon
Isto, sve je isto osim kise koja pada iz dana u dan, nemam osjecaj da je ljeto odavno vec tu.
Odavno vec ja nista osim boli i tuge ne osjecam,
godisnja doba kako dolaze tako meni i prolaze, ja to ne vidim.
Vidim oko sebe sav taj zivot, ali i u njegovom srcu, samoj biti zivota vidim smrt,
smrt od koje se ne mogu sakriti, smrt od koje ne mogu pobjeci,
smrt kojoj se ne sakrivam niti bjezim, smrt koja je uvijek tu, smrt koja zivi samnom, ljubavi, tvoja smrt.
A kisa pada, i moje suze s njom.
Suze osobe koja je mislila da ne zna sto znaci plakati, suze osobe kojoj suze nikada nisu tekle niz obraze,
moje suze koje tebe zovu, vape za tobom, preklinju nebo da mi te vrati kada vec mene nije sposobno uzeti.
Na tvom grobu, satima bez rijeci, mukom sam ti sve rekla, znas ti sve,
znas mene, znas nas.
Volim te, ponavljam to svaki dan,
ne zato tebe, sebe ili vec nekog podsjetim, ponavljam da mi te vrate,
ako je nebo slijepo i ne vidi moje suze, valjda cuje moj vapaj.
Zasto se nista ne dogadja?
Nisam vise ono hiperaktivno djevojce kakvu si me davno upoznao,
kazu vrijeme prolazi, da vrijeme prolazi i sada sam zena koja jedino zeli svoj dom uz tebe, uz nasu nerodjenu djecu.
Iluzija,
ne, nije to iluzija, to je moj zivot.
Zivot koji je ostao zatocen u vremenu prije dvije godine,
zivot bez tebe, zivot u iscekivanju neceg sto ni sama ne znam cega.
Sada cu otici u krevet, sklopiti oci ali ne i spavati jer to mi se vec dugo ne desava, misliti cu na tebe,
opet cu te po tko zna koji put dozivati i moliti za cudo.
Ljubavi moja, volim te vise no zivot.
