Preselio sam. Kroz golemi prozor svoje kuće svaki dan promatram potok što mi teče kroz dvorište - uskiptjela voda svaki dan je drugačija, kao Heraklitova rijeka, a uz nju su se naselili bujni lijeskov grm i tanušno stablo johe. Zelene se se ta dva drvasta bića, baš kao da jeseni nigdje na vidiku nema...
U koritu potoka rascvali su se jaglaci. Neko bijelo cvijeće čini zelenu livadu preko potoka točkastom, a sjenice žuto smeđe svako malo sjednu na ljeskov grm da se odmore i malo popričaju. Jedna majušna ptica uvijek se također nađe tu i leti desetak cm od površine potoka. Krila joj ne vidim koliko brzo maše njima, a čitava ptica nije veća od mog palca.
Pitam se svaki put kad vidim taj ptičurak ima li u Hrvastkoj kolibrija.
I gledam vam ja tako, najdraži moji, već danima kroz prozor u svoje dvorište. U dvorištu proljeće, a u meni jesen. Nije ta jesen o kojoj pričam ovog puta stanje moj psihe, iako prepoznajem duboko u sebi neku novu potrebu za sigurnošću, toplinom i mirom - već je ta jesen normalno prirodno stanje čitavog mog bića. Na primjer, zahladilo je i moram se uvlačiti u topliju odjeću, moram početi razmišljati o zimskim gumama na autu, grijanju za kuću - jesen je svim ljudima pa tako sad i meni odvajkada značila pripremu za zimu...
Danas u jutro došao sam do svog prozora. Jak vjetar jurio je kroz moje dvorište i tresao pruće ljeske i johe trgajući lišće i bacajući ga na livadu preko potoka. Sjenica je baš kao i svaki dan sjela na ljeskov grm, na svoju granu. Iznenadio sam se kad sam shvatio da danas prvi put vidim tu pticu sasvim jasno. Pogledao sam opet u stablo i pomalo tjeskobno shvatio da je praktički golo i da je ono još malo lišća na njemu potpuno žuto!
A tada sam se zadovoljno nasmiješio. Sve dolazi na svoje!
U vezi ove kuće kasnim sa svime - sa strujom, vodom, selidbom, uređenjem...pa tako i sa jeseni!
I odmah postanem baš sretan nekako :)
Vaš Ddadd :)
|
