...u kojima nikoga na svijetu nemaš.
O, da, nazoveš ti tada prijatelja. Čuješ se s njim. On suosjeća, sve bi dao da ti pomogne, ali tebi to suosjećanje ne znači ništa.
Nazoveš nakon njega frendicu. Onu s kojom se beskrajno smiješ. I smiješ se, neusiljeno čak, ali tebi taj smijeh ne znači ništa.
Nazoveš zatim frendicu koja je u depresiji. I za promjenu ona iz svake tvoje rečenice izvuče nešto pozitivno. Diviš joj se - dobro je naučila sve što si joj pričao - ima nade za nju...
Ali tebi to što je ona bolje ne dopire baš skroz do srca...
U jednom trenutku kaže ti ona: "Ti si zapravo u naletu, u uzlaznoj fazi...trebao bi odigrat bingo!"
"Kolika je nagrada?" - upitaš ju.
"Deset milijuna kuna!" - ona će.
"Znaš..." - kažeš - "..da i dobijem ovog trena tih deset milijuna kuna, ne bi me to uopće učinilo sretnim!"
Vjeruje tvojim riječima. Prekidaš razgovor. Taj novac ti je razjasnio nešto - u ovom trenutku nitko i ništa na svijetu ti ne može pomoći! Točno znaš što bi te učinilo sretnim, i točno znaš da je to trenutno nemoguće - drugim riječima, tražiš nemoguće, napravio si samom sebi ultimatum - da bi bio sretan mora se desiti nemoguće! Stvarno je normalno da nisi sretan ako te samo nemoguće može usrećiti.
Spoznao su znači uzrok svojoj nesreći. U potpunosti!
I nimalo ti nije lakše zbog toga.
Jer nemoguće ne postoji u tvom riječniku...
Vaš Ddadd :)
PS: Ovo je i priprema za jednu priču :)
|
