02.10.2007., utorak
Pobožnost...
Ako ti je ljubav i doborobit ljudi najvažnija, ako mislis više ne druge no na sebe, ako znaš da postoji neki anđeo koji te štiti, neka sila koje te čuva i koju poštuješ. Ako dobrim djelima, ispravnom i čistom mišlju, otvorenošću i pokušajima činjenja ovog svijeta boljim i radosnijim mjestom kod tog svog anđela stječeš kredite koje ponekad smiješ kasnije trošiti u nekim privatnim ludostima, ako čak i te kredite prečesto poklanjaš drugima znajući da si ti time nešto izgubio, dio sebe, ali da te ima još puno...da imaš snagu koju mnogi drugi nemaju....ako sve to znaš i možeš....jesi li pobožan?
Je li taj moj anđeo čuvar (od kojeg nikad ne može nastati Lucifer) dio velike kreacije, dio nastao od nekih nezamislivih sila, od nekog boga...boga kojeg mora biti!
Kažem da ga mora biti jer ako je prajaje početak svemira, ako je nezamisliva energija bila uskladištena u tom prajajetu - nešto je ipak moralo stvoriti to prajaje! Tu energiju!
Opet...ako ima boga, nešto je moralo i stvoriti boga. Ja vjerujem u Prirodu. Netko je morao stvoriti prirodu? Ili boga? Ili bogovog tatu? Ne zamaram se time. Znam da sam od malih nogu fasciniran prirodom, smislom i redom svega u njoj i da je poštujem iznad svega. Još više od prirode fasciniran sam životom koji je nešto neprocjenjivo, nešto divno i nešto što svi olako shvaćaju.
Komarac - BANG! Fuj muha! BANG!
Dva života manje! Dva organizma koje su radila nešto da prežive, na čije je stvaranje potrošeno milijun godina, mi uništimo starim novinama u dvije minute! I smijemo se pritom, ponosni na svoju brzinu, refleks...udovoljili smo praiskonskom zovu čovjeka-lovca!
Daleko od toga da ja nikad nisam ubio kukca ili pojeo kokoš. Ili ubrao cvijet.
Ja sam živo biće, dio sam ove prirode, svijeta i sasvim je prirodno da nešto strada da bih ja živio!
Ono što ja pokušavam učiniti jest da živim uz što manje žrtava. Odat ću vam jednu tajnu. Uleti li u moju sobu muha, i osjećam li se spokojno, (ako imam svoje jedinstvo, svoj wa znači da ga imam i s prirodom) tada ustanem, pokažem prstom prema prozoru i pomolim se svome anđelu da izbaci muhu van. Naglas, zbog ljudi koji su samnom u sobi, kažem tihim ali odlučnim glasom:
"Muha, van!"
I muha iziđe! Dosad je sveki put izišla, imam svjedoke!
Dakle, ono što ja pokušavam učiniti jest da odam poštovanje svakom životu koji je morao zbog mene nestati! To što je taj život na nižem stupnju složenosti od mene, to nipošto ne znači da ga zato manje poštujem. Jer taj život je kreacija Prirode!
Nevažno je jel nešto stvorilo Prirodu ili je priroda Bog. Za mene je i goli kamen priroda, vjetar je priroda, Sunce je priroda i Mjesec je priroda...
Mi smo priroda. Onaj praiskonski, prastari sklop energija koji je doveo do našeg postojanja još uvijek je u nama. Atomi u nama su ogromni prazni prostor povezan energijom. Svatko od nas u sebi ima toliko atomske energije da bi doslovce lijevom nogom mogao uništiti i Hirošimu i Nagasaki zajedno! Samo kad bi znao kako! Kad bi mogao gospodariti vlastitim atomima! Ali ne može. Jer mi smo načinjeni od prirode i ona je u svakom slučaju neusporedivo iznad nas, sveprožimajuća, u nama svugdje, oko nas svugdje, sveznajuća, superinteligentna i logična, pravedna toliko da boli...npr. svi moramo umrijeti!
A nije li, ako slušamo što crkva priča, sve to što sam nabrojao i bog?!
Ne vjerujem u crkvenog boga. Ne vjerujem doslovno (a ni preneseno mnoge stvari) u biblijska tumačenja. Ne vjerujem u sakramente.
Znam jako puno katolika koji ne pomažu drugim ljudima. Koji misle samo na sebe i sebi najbliže. Znam jako puno katolika koji ne cijene život, kako tuđi, tako ni vlastiti. Znam isto tako da crkva u nekom strahu od napuštanja želi držati ljude uplašenima, nesigurnima..da ne kažem nesretnima!
Ušao sam jednom u crkvu na Opatovini. Tišina je bila općinjavajuća, svetost tog mjesta bila je neosporna. Bio sam jedini čovjek u tome zdanju i sjeo sam za klupu upijajuć u sebe mirise starog drva, tamjana, svijeća...
Osjećao sam pritom oko sebe i auru gorke patnje, dah svih onih ljudi koji su tu dolazili u svojoj potrazi za utočištem duha...
Udisaj koji mi je trebao posve pokloniti atmosferu, ispuniti razlog mog posjeta toj crkvi najednom je zastao. Kao da sam znao zašto, iznenada sam podigao glavu i pogledao natpis na stropu.
Pisalo je ovo:
Pošalji nam Bože izbaviteljicu našu -
presvjetlu Smrt!
Ne trebam vam reći da toj crkvi više nikad nisam udahnuo zrak...uopće ne mislim da su ti...ljudi...te bitange koje su napisale taj grozomorni vapaj, to nipodištavanje života...ne mislim da su ti ljudi pobožni! Oni su samo uplašeni od života! Kukavice su i povukli su se u sigurne brane svojih halja, odaja, biblije, riječi...i trude se svim silama sve ostale povući k sebi!
Ne kažem da su svi takvi. Na primjer, jedan od mojih velikih prijatelja iz prošlosti je svećenik, pobožan a zaljubljen u život! Upznao sam ga na Jarunu i vodili smo beskrajne rasprave prepune uzajamnog poštovanja. On bi, mlad, građen ko apolon, biciklom dolazio na Jarun, plivao, sunčao se, igrao stolni tenis samnom, razgovarao, uživao - sve je to radio istovremeno nepokolobljivo i beskrajno vjerujuć svome bogu. Takvu vjeru sam beskrajno poštovao, a on je također beskrajno poštovao moju vjeru u prirodu, znao bi često reći da mi u biti pričamo o istome...i da je vidio jako malo ljudi pobožnih poput mene!
I ja mu vjerujem. Poznajem jako malo ljudi koji su pobožni kao ja. Zapravo...mislim da ovog trenutka ne poznajem nikoga pobožnijeg od mene!
Toliko za danas najdraži moji! Ovaj post već jako dugo ćami u meni a danas sam dobio neposredan povod da ga objavim! Moram priznati da sam duboko i istinski tužan što sam ga objavio....
voli Vas Ddadd
|
|
