24.09.2007., ponedjeljak
Može li i bez srca?
Postoji ovih dana nešto divlje u meni. Osjećao sam dugo, godinama, kako u meni gasne jedan snažni neobuzdani Ddadd i kako ga civilizacija i kolotečina polako ali sigurno gutaju u prosječnost. Reagirao sam u zadnji mogući trenutak i doveo k sebi tu već posve zaboravljenu divljinu iz najmračnije pripizdine svog uma. Dopustio sam joj da mi zaokupi misli, da mi, unatoč tome što onaj dosadni civilizirani Ddadd zna da će mu se nagomilati posla, naredi da odem na kampiranje, i da me kad stignemo tamo obuzme posve, i tako uđe u dodir sa onim što ja zaista svakom svojom stanicom jesam - stvorenjem proizišlom iz prirode i kao takvim dijelom prirode!
Posve namjerno dopustio sam svom podsvijesnom umu da mi tada pokaže koliko su moje rezerve snage neiscrpne, a on je tu priliku sa užitkom jako dobro iskoristio i u najboljem je svjetlu mojem svijesnome 'ja' prezentirao svu tu sirovu unutarnju snagu što je neiskorištena čučala u meni!
Pomoglo je. Otkad sam se vratio s mora, moj svijesni 'ja' svoje granice bola, sna, emocija, napora, strpljivosti i kaosa uopće više ne ferma - sve je moguće, ide se samo ravno naprijed, nema zaustavljanja!
Osjećaj te moje nove stare blistave moći bio je predivan, furiozan i prožimajući u potpunosti - svaki moj udah bio je razlog za povećanje snage, svaki moj korak bio je korak prema uspjehu, a svako buđenje početak novih pobjeda.
Bilo je to savšeno...ali svemu jednom dođe kraj!
Kako to obično biva, kad si na pravom putu, u trenutku kad se najbolje zalaufaš dolaze iskušenja! Nemogući rokovi, četrdesetsatno nespavanje i isto toliko satni neprekidni rad, bolest, kašalj što pluća razara ko turpija, tuge beskrajne mojih prijatelja, selidba, pogiblje i teške bolesti mojih najdražih, njihove patnje koje osjećam svakim svojim neuronom. I oko mene, kao da me želi testirati, zavlada Kaos! Kaos za koji sam znao da ga ne mogu baš nikako prevladati ili promijeniti njegovu bit jer on je sam život kao takav - nekad mir a nekad oluja! U tom razdoblju vidio sam ga kao oluju, kao tornado što silovito bjesni mojim dvorištem i uvlači u sebe sve ono što mi je drago! Ja sam u svojoj viziji bio iznad svega toga, nekaotičan ali posve nemoćan da na bilo koji način smanjem razmjere tog tornada - jedino što sam mogao bilo je da se držim kako ne bih i sam upao u njega, i da, dok se tako držim, činim sve što znam najbolje što znam kako bih pomogao!
A u središtu sveg tog kaosa, u oku oluje, tamo gdje je mir najveći pojavilo se jedno biće. Biće milo, drago i dobro, prepuno topline i razumijevanja - biće čija me podrška održavala na površini, držala me da i sam ne uronim u kaos već da ga i dalje nastavim promatrati sa strane, popravljati ono što se popraviti da, pomoći onome kome se pomoći može i čekati neka bolja vremena.
Oluja je utihnula. Biće se, baš kao i svaki glasnik Bogova iz blo kojeg mita povuklo u svoju verziju Olimpa jer ne može pripadati samo meni...
A ja sam nakon što 40 sati nisam spavao već sam samo buljio u monitor otišao na bilijar. Stigao mi je SMS od tog bića, nisam vidio pročitati ta slova, bila su mi i mutna i blještava u isti mah! Na jedevite jade sam, slovo po slovo, riječ po riječ dešifrirao taj SMS. Prsti desne ruke su mi nakon sedam dana prvi put dodirnuli čoju, lijeva ruka stegla se oko štapa i neka animalna snaga u tom momnetu je ušla u mene! Iako takoreći ništa nisam vidio, te večeri nisam promašio ništa! Igrao sam svoju najbolju igru ikad.
Znači, najdraži moji, ne trebaju mi oči da bih igrao.
A treba li mi srce da bih živio?
Voli vas vaš Ddadd
|
|
