Najdraži moji, evo da najprije ponovim oglas. Trebam ljude, a možda netko od vas treba novac, pa mi nemojte zamjeriti, vi najbolje znate da ne želim zarađivati niti svojim pričama niti svojim blogom, i da iz tog razloga još nisam popustio pod nikakvim reklamama. zamjenama bannera, googleom, aglocom ili...
Meni je ovaj blog ono što ja jesam, a ja u osnovi nisam biznismen, iako mi, kad to radim, uopće ne ide loše :)
Dakle, prije ostatka posta ponavljam oglas za posao, oni kojima ne treba posao nek to slobodno preskoče i krenu čitai post, a ja se nadam da će ovaj oglas pomoći, kako meni, tako i nekome tko možda traži posao...
Ako netko od vas, bez obzira na naobrazbu dob i spol, želi zaraditi sigurne ustrajne i neloše novce (ispada zajamčeno preko 30 kn po satu neto) za lagan posao telefonskog anketara u call centru, i ako je odgovoran i komunikativan nek mi se javi na mail desno.
Trebam više operatera koji bi radili u ugodnom (klimatiziranom) ambijentu call centra do kojeg je lako doć tramvajem ili osobnim automobilom. Posao je stalan, radi se na ugovor od ponedjeljka do subote, i to ne svih osam sati, s tim da se može dogovoriti i npr. rad samo tri puta tjedno. Idealno za one koji si žele malo podebljati mjesečne prihode ili si zaraditi za džeparac :)
Jedino što tražim jest odgovornost. Kad kažete da ćete doći, tada morate doći :)
Upozorenje: ovo vam je jednih ne baš krajnje čudnih 24 sata života jednog Ddadda. Post je dugačak, a ja vam neću u njemu ispričati ni trećinu svega što bih vam htio ispričati. Ovo je moj web log i ja sad pišem nešto što će mi za godinu dana proizvesti puno topline oko srca, i to je primarni razlog zašto pišem ovaj post. Ako se netko zabavi čitajuć ovo, ako netko poželi vidjeti kako ja provodim slobodno vrijeme, ako nekog zanima Ddadd - nitko sretniji od mene! Ako ne, ja imam ovaj svoj post i tisuću predivnih uspomena zgusnutih u samo jedan dan života! Voli Vas Ddadd :)
24 sata života jednog Ddadda :)
Ukebala me frendica kad sam bio u bolnici, ona zdrava frendica, Lily.
Veli Lily: "Ajde da se nađemo u nedjelju na kavi, u devet sati. Poslije ima jedan jako zanimljiv seminar u deset, i voljela bih da i ti dođeš da vidiš i da daš svoj sud...
Tko sam ja da išta odbijam frendicama i rekoh joj da može. Onda se sjetih da u subotu idem na špancirfest u Varaždin, da su mi dvije ljupke dame nagovjestile da poslije redovnog programa imaju i afteri na nekoliko mjesta, i da ću ići na after.
"Uh...idem večer prije na špancir..." promumljam ja i u tom trenu ugledam kako se frendičina faca počinje slagati prema dolje, kako joj se najednom stvaraju sitne borice na čelu....treba preduhitriti to pa brzo nastavim rečenicu: "...ali devedesetdevet posto je sigurno da ću doći!"
Osmijeh i gotova priča. Sad počinje priča o 24 sata...
Krenuo sam onda u subotu popodne u Varaždin. Krenuo bih i sat vremena ranije da si Okeco nije morao pohati patliđane. Jer i on je išao samnom, a nisam mu namjeravao dopustiti da poha patliđane u mom autu pa sam ga rađe pričekao...
Onda smo stigli. Procunjali smo špancirom - stvarno je to doživljaj samo takav, uslikali masu dobrih fotki, uhvatitli vibru grada, pogledali čudesa i brzo se bližio trenutak kad će Okeco morati dalje, a ja ću napokon upoznati dvije mlade dame, djevojke koje čitaju moj blog i s kojim sam se već neko vrijeme dopisivao i koje me žele upoznati. Zapravo, da budem pecizniji, s jednom od njih sam se dopisivao a za drugu do nekoliko sati prije nisam ni znao da postoji!
Bit će vam sve jasnije kad voajerski pročitate kako je to bilo na gtalku :))
12:11 PM ddadd: procitala si SMS :)
uglavnom, kad zavrsiom posao odi, krenuli bi za Vz
ona: ovak, popodne prepustam tebi jer stvarno nemrem, starci mi se vracaju s mora a kuca je... well, untidy
12:11 PM ddadd: dobro...a vecer? :)
popodne ionako zelim za sebe :)
ona: a vecer se mozemo dogovoriti, samo mi reci kaj si imal u mislima
ddadd: imal sam u mislima veceru
negdje gdje ti znas da je OK
12:12 PM pa onda ti isplaniraj :)
castim vecerom, dakako :)
ona: veceru?? omg :) okej, it's a deal
ddadd: i ne mora biti u uzem krugu, moze biti, i autom...
12:13 PM uglavnom, isplaniraj nam spancir na vecer...ipak je Vz tvoj grad :)
ona: oke... wow :)
znas, probudila me vibra mobitela kad si zval al sam prekasno zreagirala, i kad si poslal poruku, al sam natrag zacorila... i sanjala sam da si dosel i da smo bili na veceri :P
12:14 PM ddadd: hahahahahahahahaa :P
baš si ma nasmijala sad :D
ona: e pa bas mi je drago :)
ddadd: :)
12:15 PM oke, idem ja raditi da sto prije krenem...nazovem te...oko 18 h?
ona: ne... cekaj
jos sekundica
ddadd: reci :)
12:16 PM nema problema, nije hića :)
12:17 PM ona: imam pitanje jedno, i molim te nemoj se ljutiti na mene, ako je odgovor ne, opce nema beda... al sam obecala da bum pitala pa eto.... moja najbolja frendica je tvoj fan :) da se tak izrazim... kaj nebu krivo ispalo, voli te citati i misli da imas fantastican smisao za humor
ddadd: :)
ona: i rekla sam joj da dolazis i zamolila me ak bi mogla i ona ic s nama kam god bi isli... pa ovaj, eto, to je moje pitanje.. i fakat nije bed ak velis ne, nem se oljutila nit nist ;)
ddadd: hoćeš da nju povedemo na večeru? :)
ona: da :)
ddadd: častim :)
ona: i kak te onda covjek nebu volel :) :) :)
12:18 PM hvala ti dadicu, mislim da bude joj to uljepsalo tjedan :)
ddadd: ma pusti, to ja iz sebičnih razloga...volim ljude :)
ček ček...morti se razočarate.. :)
ona: mda.... tesko :)
I tako je to bilo...upoznao sam dvije posebne, predivne i zabavne mlade dame koje se bolje sjećaju nekih mojih postova negoli ja. Bilo je to genijalan doživljaj, odmah smo krenuli u vedrom tonu, večera je bila genijalna (podsjetite me da vam ispričam priču o pičićićma - to vam je, znate, jelo :DD), djevojke su bile još slađe od tangerine koju sam pio, one su si pak uzele svaka po kriglu pive. Ja nisam htio nikakav alkohol (a i inače izuzetno rijetko pijem), jer, tako sam u tom trenu mislio, uskoro moram voziti za Zagreb.
U jednom trenutku krenula su nagovaranja s njihove strane: Op, ajde prenoći u Vž, tak da možeš s nama biti (čitaj: piti ;) ) na afteru!
Op, simpa je to, njihov šarm je neupitan, a moja volja slaba....
Op, ajde op...one će opet
Bio sam gotov...jasno...ne odbija se poziv za životom samo tako :D
"OK, idemo vidjeti ima li igdje slobodnih soba." - mislim da je te moje riječi popratio gromoglasan aplauz :D - i nakon fine večerice ušao sam u pratnji dvaju mladih komada na recepciju nekog prenočišta.
"Dobar dan, imate li slobodnu sobu!" upitam i u tom trenu skužim kako to izgleda ženi na recepciji. Ja naprijed, dvije ljupke dame otraga, i žena je, logično, problijedila te je zabezerknuto prešla pogledom najprije preko cura, a onda se posve razjapljenih usta zalurkala u mene ćelavog!
"Mislim, za mene samog sobu!" ubrzano ću ja...iako sam se kulirao nisam odolio da joj se ne nacerim :))
"Nigdje u Vž nema slobodne sobe!" ona će...nakon što je malo došla k sebi :))
Dakle, prespavati u Vž kao čovjek više nije dolazilo u obzir. Preostale su mi samo dvije mogućnosti: Prespavati u autu kao Ddadd ili krenuti za Zagreb negdje usred aftera (jer bih u jutro u pet bio preumoran da vozim), a na afteru ne popiti ništa.
Odluku sam ostavio do samog aftera, a putem je od cura bilo drukanja...op...op :)))
Praktički sam već tada znao da ću popustiti i da ću si uzeti butelju, dvije vina, i da ćemo si nas troje sve to lijepo bratski popiti. Tako je i bilo, i bilo je super! Djevojke poznaju čitav svijet i svako malo prilazili su nam zanimljivi ljudi, a kad nisu, razgovor s njima samima bio je još zanimljiviji!
Pred jutro smo svi bili baš onako taman veseli, kad li sam se sjetio Lily i sastanka u 9 u jutro "na koji ću 99%" doći! U tom trenutku izgledalo je nemoguće da se to i ostvari pa smo se samo mogli rugati meni i mojoj želji da budem svagdje istovremeno.
Došao je trenutak kad sam morao odpratiti dame kućama i krenuti prema autu. Prethodno su mi pokazali pekarnicu koja radi čitavu noć i na povratku prema autu odlučio sam nešto pojesti. Hodajući prema pekarnici pomislio sam si kako če to izgledati: prespavanac u autu, bez četkice za zube, bez vode, bez deke da me grije...i BEZ WC-a!!!!!
U taj čas me stislo! Bez WC-a..UH UH UH!
Imao sam tipično Ddaddovsku sreću i zalutao te sam prišao pekarnici s krive strane. Neki kombi bio je parkiran ispred ulaznih vrata i od njega nisam vidio golemi red prolupale mladeži varaždinske koja iza stakla čeka da im se neko pecivo proda...i tako sam ja ušao na kriva vrata, drito u pekaru, i iznenada se našao opkoljen kruhovima i ljudima u bijelim kutama koji su me zabezeknuto gledali ko stranca u noći! Uključio sam magiju šarmiranja zabezeknutih pekara u sitne sate i visoko sam podigao ruke, kao da su naoružani:
"Ups...čini se da sam se zeznuo, znate ja nisam odavde, ja sam vam iz Zagreba!"
"Nema veze!" njihov će šef samilosno i toplo mi se nasmiješi. "Što bi ste htjeli? Imamo bureka, pizze..."
"WC želim! Najprije WC a onda ćemo o poslu!" rekoh ko iz topa...
Salve smijeha ludih pekara nisu mi ni najmanje smetale dok sam bezbrižno kakio u pol pet ujutro jedne opićene Varaždinske nedjelje...nedjelje koja još nije ni počela kak spada!
Uzeo sam od pekara slanac i burek i nisam uzeo kusur. Izašao sam iz pekarnice i ostao zabezeknut redom koji sam preskočio...od tog trenutka nadjenuo sam si nadimak Lucky Ddadd :D
Putem od pekarnice prema autu sve vrijeme nailazio sam na bauljajuće prilike koje su ipak znale kamo idu. Ja pak nisam bio baš 100% siguran kamo idem i mojoj sreći nije bilo kraja kad sam vidio dvije lijepe dame koje, očito, također ne znaju kamo idu! Shvatio sam to po tome što su zbunjeno stajale u pet u jutro usred raskrižja i držale otvorenu kartu Varaždina (što ćete..kliker sam :D ). Prišao sam im i uskoro smo po karti skontali kamo trebamo ići, a sasvim slučajno, moj je auto bio parkiran svega pedeset metara od njihovog hotela, što je bilo sjajno jer do auta neću morati sam. Putem smo bili u elementu, trgali smo se od smijeha i imao sam dojam da dame poznajem čitav život. Iako sam dobio nekakav prilično dvosmisleni mig, ipak nisam želio riskirati da me sutradan nađu bijelog, golog i bez ijedne kapljice krvi, i sa najmanje dvije rupice u vratu. Zato ih nisam želio pitati da me puste u svoju sobu pa smo se srdačno rastali ispred mog auta i ja sam smjesta, zavaljen u udobonost svog sica, utonuo u san koji je potrajao točno 100 minuta.
Probudio sam se u nedjelju. Šest i četrdeset je bilo, bio je predivan dan i ušetao sam u hotel sa fotićem oko vrata kao što bi ušetao bilo koji gost tog hotela. Tamo sam se najprije umio u wc-u, onda sam odšetao do predvorja i pomješao se sa turistima koje je vani čakao autobus za odlazak. Popio sam finu bijelu kavu u blagovaonici i pojeo malo kruha i sira sa švedskog stola. Onako snen sva vrijeme sam ozbiljno mrdao glavom gore dolje jer mi je neka vesela djevojka non stop nešto pričala na nepoznatom jeziku. Pričala je tako veselo i ko navijena, pa joj nisam imao srca reći da je najmanje pedeset njenih rečenica (po minuti) otišlo u vjetar, pustio sam je nek priča. Zatim sam sjeo u predvorje hotela i prelistao novine, a onda sam krenuo prema gradu, istovremeno kad i bus. Mahnuo sam onoj brbljavoj djevojci što me je začuđeno gledala kroz prozor i zaputio se u tišinu predivnog baroknog grada koji tek se budi...
Uživao sam u Varaždinskom jutru najdraži moji! Najprije sam kupio goleme količine najrazličitijih mentola i žvaka da osvježim dah, a onda sam šetao i fotkao. Čak sam i šarmirao neke hahare, neka četiri tipa sa kosturima na oblekama, tetovažama, na nakitu... Izgledali su stravično, onako mamurni i ruinirani od alkohola sjedili su jedini na jutarnjem suncu što je milovalo terasu nekog birca i pili su kavicu. Kad je jedan od njih zagrmio da i njih slikam na milisekundu sam protrnuo a onda sam prizvao magiju šarmiranja jutarnjih mamurnih hahara i par minuta poslije urlali smo od smijeha svi skupa. Kako je birc bio ispred crkve koja je zvonila i u koju su pomalo ulazili razni ljudi, dogovorili smo se da ću fotku njih onako gadnih nazvati:
"Kavica prije jutarnje mise"
Kad sam odlazio jedan od njih povikao je:
"Hej, svaka ti dala!"
a ja sam na to samo namignuo, uperio kažiprst pištolj prema njima i rekao totalno cool:
"Već mi je dala...kompa!"
U taj čas sjetio sam se dogovora s Lily i krenuo prema autu. Beskrajno sam uživao u vožnji pustim autoputom i petnaest do devet nacrtao sam se u kafiću gdje će mi doć Lily.
Kava s Lily je bila super, seminar isto tako, čak sam i brilljirao jer sam postavio par pitanja za koja je voditelj rekao da nitko ranije nije pitao, a koja su vitalni dio strategije dugoročnosti projekta. Čini se da sam tim pitanjima sasvim slučajno naletio na još jednu veliku poslovnu priliku i beskrajno sam sam uživao, sa pol mozga sam slušao seminar dok je druga polovica maštala o poslovnom ručku koji je tek trebao uslijediti, a tu i tam bi s guštom odlutala u brojne događaje od prethodne noći. Ručak je bio izvrstan i ja sam nakon njega odlučio za kraj isprobati krajnje granice usaftalosti odjeće iz koje nisam izašao preko 30 sati, kao i zasad još nevjerojatne neusmrđenosti isto toliko neistuširanog tijela. Našao sam se sa dvije frendice i odigrali smo si sat i pol pomalo neveselog bilijara. Neveselog jer su one bile još uvijek pod dojmom tragedije vatrogasaca.
Kad sam napokon oko 18 h sitgao kući zadnjim mrvicama svijesti napisao sam jedan sms i utonuo u zasluženi san koji je uz je uz jedno kraće buđenje trajao sve do devet sati idućeg jutra...
Toliko zasad najdraži moji. U sljedećem postu će osvanuti neke fotke, možda pričica ili poneko pojašnjenje, ali moram vas upozoriti da ozbiljno trebam krenuti s radom jer do petnaestog rujna imam rokove. To naravno znači da, najdraži moji, konačno možete odahnuti jer će moji postovi od danas biti osjetno kraći :)
Vaš Ddadd :)
|
