Puno sam puta objašnjavao ljudima fascinantnu sposobnost ljudskog uma da neobjašnjivo objasne svojom pogreškom u zapažanju. Evo vam jedan primjer.
Sjediš u restoranu i na vidiku su vam vrata od wc-a. Netko ulazi u wc, netko zanimljiv. Kažeš si da ćeš bolje proučiti tu osobu kad bude izlazila. Ali osoba ne izlazi!
Prođe već preko pola sata, večera se bliži kraju, a osoba još uvijek nije izašla! Počinješ polako sumnjati u sebe ali si ipak kažeš da je ta osoba najvjerojatnije još u wc-u...neki teški proljev :D
Ustaješ i ispričaš se društvu, 'moraš' na zahod..živo te zanima što je posrijedi. Ulaziš. WC je prazan!
Drugih vrata nema, taj netko nije mogao izaći bez da ga primjetiš.
Ipak se vraćaš k svojem društvu prilično miran. Naime, sigurno postoji neko logično i jednostavno objašnjenje, poput npr. da je ta osoba izašla upravo u trenutku kad ti je konobar na tri sekunde zaklonio vidik dok ti je točio vino u čašu. Znaš da osobi koja izađe iz wc-a treba barem dvadeset sekundi da ti posve izmakne iz vida, ali nema veze - sigurno je to bilo to, one tri sekunde su bile dovoljne iako bi ih trebalo biti dvadeset, bile su dovoljne iako ne znaš kako...jer MORA postojati logično objašnjenje!
Mora li postojati logično objašnjenje? Jesmo li mi zbilja toliko nesavršeni da neke očite stvari jednostavno uopće ne vidimo? Jel nam se to dogodilo toliko puta u životu, pa da imamo pravo reći:
"Da da, svako malo netko uđe u prostoriju i ne izađe iako sam neprekidno buljio/la u vrata! Zatim se uvijek nađe neko objašnjivo rješenje."
Ja nekako mislim da to nije tako. Ja sam radoznao i zanimaju me mnoge stvari. Da te osobe nije bilo u wc-u, upitao bih se ima li možda neki skriveni otvor, neki prozor, neka vratašca u podu. Zbrajao bih sekunde konobara i proračunavao njegovu putanju i pitao se može li konobar hodati od čaše do čaše i točiti na način da mi sve vrijeme zaklanja osobu čiji izlazak tako nestrpljivo čekam.
Ako ne bih našao nikakav način - tada bih jasno i glasno rekao: "Ne postoji normalno i vidljivo objašnjenje! Mora da je iščezla! Čarobnjak je! Ili je iz druge dimenzije! Ili sam, ako sam je vidio samo ja, imao halucinaciju i ta osoba nije ni ušla u zahod!"
Jasno, ima trenutaka kad mi se ne bi dalo ili ne bi bilo prikladno baviti se time. U tom slučaju bih isto kao i 99,99% ljudi zaključio da vjerojatno postoji neko logično objašnjenje, ali sigurno je da ne bih taj događaj smjesta zanemario i potisnuo zbog neprilike što ne mogu dokučiti rješenje.
A zašto vam ovo pričam najdraži moji? Jer sam se jučer ulovio kako sam skoro zanemario jedan događaj! Toliko je taj događaj bio čudan da ga moj mozak nije mogao pojmiti i dlaka je falila da posve zanemarim okolnosti pod kojima se taj događaj desio. A desilo se sljedeće: upao mi dezić u WC školjku!
Nakon što sam se istuširao izvadio sam dezić iz ormarića iznad wc školjke. Dezodorirao sam se i vratio sam dezić lijevom rukom u ormarić a desnom zatvorio vrata od ormarića. Pogledao sam se u ogledalo kad li se u tom trenu začuo PLJUS! To je dezić upao u wc školjku!
Izvadio sam dezić i bacio ga ravno u smeće i krenuo van iz kupatila, a tek onda mi je došlo k svijesti DA SU VRATA OD ORMARIĆA I DALJE ZATVORENA!
Prvi prvcati poticaj moje svijesti bio je da to zanemarim, jer, sigurno ima neko logično rješenje, ali već iduće sekunde su mi žmarci totalno prošli preko kičme - dezić nikako nije mogao ispasti iz ormarića!
Znate, da je dezodoran ispao odmah - okej, krivo sam nešto vidio pa sam desnom rukom zatvorio ormarić a lijevom ga ispustio u wc školjku - ali nije ispao odmah! Ispao je nakon dobrih par sekundi otkad sam obavio tu radnju!
Ima jedno logično objašnjenje i ono je svakako vjerojatnije od objašnjenja da se dezić sam materijalizirao van ormarića. Rješenje je da sam nekako dezić pričepio vratima ormarića pa je on klizio nadolje, a kad je posve iskliznuo vrata su se sama zatvorila do kraja. To se najvjerojatnije deslo, iako je i to nevjerojtno - već godinama svako jutro radim istu radnju i nikad mi se ništa slično nije desilo.
U krajnjoj linij, nebitno je zašto se to desilo - bitno je da je u strahu pred neobjašnjivim moj mozak skoro posve zanemario realne činjenice i da sam zamalo bez ikakvog razmišljanja samo bacio "Corpus delicti" u smeće i kupio si novi dezić. Da je tako bilo nikav više ne bih u svoju svijest vratio potisnuto sjećanje na jedan takav događaj...
Tko bi ga znao koliko takvog potisnutog smeća čući i vreba nas u zakutcima našeg uma...ne znam kako vama, ali meni je to malo sablasno najdraži moji!
:-)
Vaš Ddadd :)
|
