"Ova voda što se slijeva na zidu, ide li ona s unutarnje strane cijevi ili teče niz nit - je li nit mokra kad je takneš?" upitam je kad se vratila k meni. To pitanje formiralo mi se u mozgu nakon što je vlasniku prostora odbrusila da i majstor kad dođe radi posve isto što sad radi ona, te da će ta osušena nit proraditi nakon što je malo promrda amo tamo. Izgledala je kao da svira harfu a onda je voda potekla niz nit...
"Izvana teče!" veli ona gledajuć me nasmiješeno.
"Ma daj! Super! Meni molim te čaj, i volio bih da sebi uzmeš što god te volja!" rekoh neizoštreno zureći u prozirne niti preko kojih su klizile titrave kapljice raspršujući noćne boje neona. Da bih tako mutno gledao u vodu, morao sam gledati preko nje i njen je nejasan osmijeh bio savršena dekoracija - predivan detalj koji je suptilno ispunio sliku.
Točila si je colu u čašu, zahvalno.
"Ona cijev gore je pod pritiskom" reče najednom. "Prozirne niti izlaze iz gumica koje vrlo čvrsto brtve ta cijevi, veliki pritisak raširi malo gumicu i izbaci kap kroz nju koja onda klizi po flaksu naniže. Onda se voda skuplja u ovoj velikoj plosnatoj cijevi dolje, a u toj plosnatoj cijevi je i pumpa koja opet vraća vodu u gornju cijev!"
Jel se meni samo učinilo ili je njen smiješak sad bio pomalo ironičan. Podigao sam jednu obrvu, a ne radim to često. Zatim sam zatvorio blago raširena usta - napokon sam prihvatio činjenicu da nije samo prelijepa već i da u toj glavi nečeg ima. Itekako ima.
"Hvala...sad znam sve" rekoh smiješeći joj se, ali gledajuć i dalje osvijetljenu vodu, daleko - preko nje i šalice čaja. Mislim da je i moj smiješak sad djelovao pomalo ironičan, ali samo zbog neobičnosti situacije. Nisam to namjeravao kad sam sjeo, ali sad sam znao da se isplati nastaviti ovaj razgovor:
"Jel ti ovo baš pravi posao, ili studiraš?" upitam.
"Već šest godina radim, otkad sam završila srednju školu. Nisam htjela ići na faks."
"Baš šteta!" pomislim u sebi.
"Baš neobično." - rekoh na glas i naglo vratim pogled s kapljica direktno na nju. Smiješak uzpoznavanja, ramena se opuštaju, dlanovi se okreću prema gore a oči se blago šire. Progovaram:
"Inače...ja sam Ddadd!"
"Znam, vidjela sam na Vašoj kartici. Ja sam I., i molim Vas za broj mobitela!" ona će. Valjda zbog načina na koji je to rekla uopće nisam pomislio da mi se upucava.
"Ajmo biti na ti, može?"
"Može!" - nasmijala se zabacivši glavu. Njegovana crna lagano kovrčava kosa poletjela je natrag i poklonila mi pogled na lijepi, tanki bijeli vrat. Tada me zainteresirano pogledala, nekako ispod oka: "Reci, ti baš ništa ne piješ sa šećerom?"
Shvatio sam da sam zbilja odmaknuo vrećice šećera daleko od čaja. Godilo mi je što misli.
"Točno - ništa ne pijem sa šećerom!" - nasmiješim se, tražeći joj pogled. Kad sam joj ugledao duboke crne oči upitao sam je šeretski:
"A što će ti moj broj?"
"Rekao mi je gazda da ti uzmem broj kako bismo te mogli obavještavati o svemu što se događa." Veselo se smijala, tko bi znao zašto. A tada je dodala:
"Samo ti i još dvojica ste platili punu članarinu. Svi ostali su platili onu manju. Zato vas trojicu držimo ko kap vode na dlanu, hihihihi!"
Upitao sam samog sebe je li taj njen non stop i vrlo vjerojatno iskren smiješak ide na konto držanja mene 'ko kapljice vode na dlanu'? Ponadao sam se da ne. Osjetio sam želju da vidim što bi bilo da nisam toliko platio...ali prekasno je, platio sam! Sad će mi se uvijek smješkati sa barem jednim razlogom...
"Nevjerojatno mi je da nas je samo troje platilo - pa ovdje sve vrvi od članova!" rekoh pomalo zbunjeno.
"Da, ali ako se svi stolovi popune njih ću maknuti kako bi gosti mogli igrati, a tebe ne!"
"Ma daj?!" ko fol se iznenadim iako sam to već znao. Uživam kad mi objašnjava, shvatio sam to malo prije...
"Vidi:" - počne ona. Shvatio sam da i ona uživa objašnjavati: - "tu nižu članarinu svi oni pokriju za dva i pol dana. Ako netko tko dođe kao gost ne bi mogao igrati zbog njih, mi bi bili na gubitku! Te niže članarine smo uveli kako bi se pokrila praznina u jutro i rano popodne - nastojimo ih usmjeriti da dolaze tada!"
Shvatio sam tada da mi ta mlada dama priča kao da je vlasnica ovdje...kao da je kraljica! A nije.
Obična je konobarica...dobro, ne baš tako obična...
U nastavku večeri pričala mi je još i o vlasničkoj strukturi čitavog objekta, o dugoročnim ciljevima poduzeća, o profilu ljudi koji zalaze amo...a vrhunac večeri došao je kad sam shvatio da zna napamet sadržaj svih frižidera!
Bilo je to ovako:
"Kako znaš u kojem je frižideru što?" upitam je pokazujući na niz od desetak metalnih frižidera-ladica koje su sve u vlas izgledale isto.
"Ne samo da znam gdje je što, već znam i koliko čega ima!" bubne ona. Izgleda da joj je stvano bila smiješna moja začuđena faca jer se zvonko i od srca nasmijala. Tad se uozbiljila:
"Na primjer, imamo još trinaest fanti!"
Otvorila je jednu ladicu u sredini niza. U polupraznoj ladici bilo je uredno posloženo nešto nekakvih sokova...i trinaest fanti! Točno trinaest.
Ustao sam iako sam ovako mogao do sutra. Ali morao sam kući.
Pomalo mi se vrtilo u glavi...naime, ni konobarice više nisu što su nekad bile :)
Vaš Ddadd :)
|
