14.02.2007., srijeda
.Crno...ili pak ne + kratka priča na kraju :)
.
Bio sam malo po doktorima. Pa bih, nakon što bih se vratio od doktora ili iz bolnice, radio. Uvečer bih čitao. Vještica i kiša. Poklon jedne divne žene.
Nisam pisao...nisam želio opterećivati nikoga. Kad sam dobro želim da čitav svijet to zna. Kad nisam dobro želim da ljudi žive svoj život. I da budu sretni! Što ću im ja ovakav...
Danas sam primio mail. Razmislit ću si još o tom mailu - o njegovom značenju. Skoro posve nevezano uz značenje stigla je u tom mailu i pričica. Pričica koja mi je trebala dočarati kako razmišlja osoba koja mi je poslala mail. Vi, najdraži moji, vi znate da ja u pravilu ovdje ne prenosim tuđe priče i ne prepričavam viceve - trudim se biti originalan...ali ova priča je zbilja nešto posebno! Meni.
Možda pak vi iz te priče vidite kako ja razmišljam, možda čak lagano i naslutite zašto nisam dobro ovih dana - a možda ćete samo uživati. A možda čak ništa od svega? Ma ne...nikako ništa od svega, ne biste stigli do ove rečenice koju sad čitate, odustali biste od čitanja puno ranije da niste za ovu priču :)
Inače, ja sam vam dobro. Skužio sam još neke stvari o sebi, skužio sam čak i na dva primjera da sam osvetoljubiv! Tješim se i pomalo zavaravam...kakti učim pameti te ljude, ružne u duši, a u biti se beskrajno guštam što sam uzvratio udarac - tisućupostotna škorpionska ćud se ne može samo tako sakriti!
To znači samo jedno - da se u meni probudio nagon za samoodržanjem. Kad je kriza protiv nagona ne valja ići, nikako ne treba zanemarivati činjenicu da smo mi, ljudi, preživjeli sve okrutnosti prirode zahvaljujući tome što smo u važnim trenucima mislili samo na sebe.
Dok smo još sjekli kamenim sjekirama nismo nikako mogli naškoditi prirodi, ali danas smo prerazvijeni i dobro je da je naš primitivni nagon za pokoravanjem svega koliko toliko ukroćen jer bismo inače raznijeli Zemlju! Međutim, u svačijem životu rađaju se trenuci kad se čovjek osjeti ugrožen. Tada ne treba biti fini! To što sam fini ne znači da sam glup i da ću dopuštati svakome da me lupa po glavi. Maknut ću se i lupanje će prestati...ali što ako se ne mogu maknuti!? Prvo ništa...jer sam fini. Onda dobijem tlak. E, to je upozorenje - organizam kaže: "Ddadd, ako tako nastaviš, nikako nećeš doživjeti 150 godina! Učini nešto!"
Dugo je trebalo da se iz kutka mog mozga ponovo podignu davno uspavani stražari...ali kad su se digli posljedice su bile strašne! Ne po mene...dakako.
Moj fini ja kaže: "Ddadd, ti si životinja"
Stražar kaže: "Neka, ali je barem živ! A uskoro će biti zdrav!"
:)
Danas je Valentinovo. Zato sam se sjetio vas. Jer i vi ste ljudi koje volim, iako vas većinu takoreći uopće ne poznajem! Ironično - sumnjam da bih napisao ovaj post da danas nije Valentinovo...dan koji mi inače u mom životu baš ništa ne znači!
Uskoro, vrlo uskoro stvari će se posložiti tako da ću opet imati želje za pisanjem - neke teške priče kuhaju se u mojoj glavi ali ih se ne usudim zapisivati - mislim da sam sad jednostavno preprazan i prelogičan da bih pisao! Jedan moj znanac rekao bi: "Ne želim svoje Muze prostituirati!" Sad posve kužim što je htio reći.
Najdraži moji, uživajte, volim vas i dalje i uskoro ću pospremiti stražare pa ću posve biti onaj stari...i tada neće biti sretnijeg čovjeka na svijetu od mene! Kad, uskoro, prvi put nakon dugo vremena opet osjetim istinsku sreću, tada ću znati da sam opet uspio i vi ćete biti prvi koji ćete to saznati! I to ću vam servirati uz pregršt detalja :-)
I evo, to je sve stigli smo do samog kraja pa vam eto priča, ovo dolje vam je moj lako ušminkani copy paste :-)
NAHRANITI DRUGE
Jednom čovjeku pružila se prilika da obiđe i raj i pakao kako bi mogao izabrati svoje vječno konačište. Đavo je prvi dobio priliku da "potencijalnom gostu" pokaže pakao. Čovjek se iznenadio. Stanovnici pakla su sjedili za bogatom trpezom koja je bila prepuna svakojakih đakonija - meso, voće, povrće, kolači - sve što bi čovjek mogao poželjeti! Đavo se pravdao da više od toga stvarno ne može.
Ali, kad je čovjek pažljivije pogledao ljude za trpezom vidio je da se nijedan ne smiješi. Nije bilo nikakve muzike niti bilo kakvog veselja koje prati takve gozbe. Ljudi za stolom su bili mlitavi, tromi - bili su bukvalno kost i koža. U taj čas posjetilac je vidio da je svakom čovjeku viljuška zavezana za lijevu, a nož za desnu ruku. Kako su drške tih noževa i viljušaka bile dugačke više od metra, s tim se priborom nikako nije moglo jesti! Pred ljudima je bilo obilje hrane, a gladovali su!
Sljedeća stanica bio je, naravno, raj. Na veliko čovjekovo iznenađenje slika raja je bila potpuno ista kao u paklu - ista hrana, isti noževi i viljuške privezani za ljude i dugački više od metra! Ali, začudo, stanovnici raja su se smijali, pjevali i divno se zabavljali! Svi su sa guštom nešto žvakali i izgledali su vrlo zdravo i uhranjeno! Posjetilac se za trenutak zbunio i upitao se kako je moguće da u istim uvjetima rezultati budu toliko različiti. Ljudi u paklu su bili gladni, dok su oni u raju bili siti i zadovoljni. Onda je otkrio razlog. Svaki čovjek u paklu pokušavao je nahraniti samog sebe, ali je to bilo neizvodljivo s tako dugim nožem i viljuškom.
U raju je svaka osoba hranila osobu preko puta nje.
Pomažući drugima, pomagali su sebi!
Vaš Ddadd :)
|
|
