Uf najdraži moji, postajem mrvu zabrinut za sebe :D
Našao sam se sinoć sa svojim jako dragim prijateljem i poslovnim suradnikom u Movie Pubu. Za one koji ne znaju, to je jedan zbiljski lijepo uređen pub sa nešto nepopularnijim cijenama i finom klopicom. Prije par dana je tamo osvanula i recepcija hotela a upravo se gradi vinski podrum. I platili su mi 15 000 eura da ih izreklamiram ovdje.
Dakle, uđemo mi u pub i odmah nam pritrči konobar u škotskoj suknji. Mi mu kažemo da želimo sjesti tamo gdje je najtiše. Veseo konobar nas je tad odveo do nekog separea sa kožnim foteljama. Izvalili smo se i skužili da su nam stolovi ispod razine koljena i da tu nećemo moći jesti (osim ako se ne pogrbimo ko vještice ili ako rukom ne držimo tanjure ispod brade, zavaljeni u fotelje) ali su nam se svidjele fotelje te smo odlučili tu popiti piće a kasnije pojesti. Zato smo zamolili veselog konobara da nam donese cjenik, na što je on počeo mucati:
"Ovdje...tu...ovdje...bit će vam jako neugodno jesti!" reče nam on u mislima već vidjevši špagete kako vise na smeđem naslonu kožne fotelje...
"Nećemo jesti tu, već ćemo se tu odlučiti a kasnije ćemo se premjestiti kad, i ako, ćemo ići jesti." - odgovorio sam mu ljubazno na što je njemu vidljivo laknulo pa je sav veseo odjurio a guza mu se njihala vamo tamo ispod suknje...
"Ako im je ovo najtiši kutak, kako je tek drugdje!?" primjeti moj prijatelj.
"Da, a svjetlo je ovdje baš nekako diskretno, možda nas je zato veseo kononbar doveo ovamo...da budemo sami, hihihihihihi.
U taj čas vratio se konobar sa pićem i naglašenim pokretom, vrlo veselo pružio nam je dva menija originalno učvršćena na drvenu dasku za rezanje. Gledam te menije, neki blijedi smeđkasti papir, još blijeđa siva slova, a oko mene svjetla u tragovima - najajči izvor svjetlosti bile su ukrasne lampice na nečemu što je trebalo glumiti grane božićnog drvca. Unatoć tome mogao sam čitati sasvim jasno pa sam veselo krenuo putovima spoznaje.
RABLJENA JELA - pisalo je, a moj mozak se nije pobunio baš posve istog trena...
"Molim!" - napokon mi se pobunio mozak pa sam svrnuo pogled natag.
RABLJENA JELA - stajalo je i dalje tamo.
U taj čas počeo sam grozničavo vrtjeti bezbrojne kombinacije. Najluđa je bila:
Ljudi pojedu nekaj, ostane im na tanjuru jedna šnicla, ovi iz Movie puba odrežu ono što je bilo odgriženo pa stave šniclu u odjeljak sa rabljenim jelima i ponude je kasnije!
Tada sam pogledao velebni interijer naše potencijalne klopaonice. Sve u masivnom drvu, sve diskretno osvjetljeno sitnim caklećim svjetlima, živa muzika valjda svaku večer - raskoš se vidio na svakom metru prostora!
"Tu nema šanse da prodaju rabljena jela!" pomislio sam i odlučio pogledati u cjenik opet, ovog puta slovo po slovo:
Prvo slovo bilo je 'R'.
Treće slovo bilo je 'B', ali zato je drugo slovo bilo 'I', na što mi je sinulo!
Pročitao sam opet i tamo je sad jasno ko dan pisalo:
RIBLJA JELA!
Moram vam priznati najdraži moji, laknulo mi je :-)
Preostalo vrijeme nam je baš bilo veselo, pogotovo kad god bi vidjeli konobara, ali ipak nismo jeli tamo. Popili smo piće i otišli u Maslinu.
Pizza u Maslini bila je čist solidna...
Vaš Ddadd :-)
|
