06.10.2006., petak
Noževi u psihi (ne ne, nije to ona priča ;) )
Najdraži moji, prije neki dan iz mene je prokuljalo jedno davno zaboravljeno sjećanje.
Nije to ništa čudno, u zadnje vrijeme intenzivno se bavim samim sobom, preslagujem mozaike svojih sjećanja, seljakam ih vamo tamo po mozgu, klasificiram...
Prisjetio sam se već hrpe skroz zaboravljenih detalja iz najranijeg djetinjstva, nekih čak i iz razdoblja kad sam imao dvije godine, ali ovo sjećanje, flashback koji me je osnažio prije neki dan, nije iz tako ranog razdoblja već je iz doba kad sam imao barem šest godina. Želim vam to ispričati jer je i meni samom nevjerojatno kako se neki na izgled banalni događaj može duboko urezati u dječiju psihu, i kako taj događaj, u krajnjoj liniji, može jako utjecati na neke događaje kasnije, kad je djete već odraslo. Događaj koji ću vam opisati utjecao je na mene relativno malo, ali dovoljno da u jednom djeliću života samom sebi budem čudan i da ne znam zbog čega je to tako. Naime, taj događaj koji ću vam opisati nisam zaboravio. Ja sam ga potisnuo!
Tko zna koliko takvih događaja još ima...ne samo u mojoj glavi već i u vašim glavama! Najdraži moji, molim vas, zapitajte se smjesta sa kakvim ste sve glupostima u životu uvjetovani, možda se iznenadite!
Nadam se da ću vas potaknuti na čačkanje po svom mozgu nakon što pročitate ovo...hehehehehehehe :)))
Noževi u psihi
Rana rujanska večer, prelijepi starinski stan u strogom centru grada, moja prijateljica i ja.
Gladni smo. Nema ona puno toga u frižideru ali stvari koje su unutra nisu za baciti. Raženi kruh, špek i luk, domaća kobasica, kikiriki, butelja vina, svježi sir, povrće - sve je to jestivo i vrlo ukusno. Davno je bilo kad smo, da bi smo uživali u hrani, tražili birana egzotična jela. Danas u izobilju svega bježimo u jednostavnost, po mogućnosti domaću. Industrija u sve što postoji stavlja aditive E1xx, E2xx, E3xx - prestrašno nešto.
Paradoksalno, jela su sve jednostavnija a ugođaj je sve složeniji. Nije više bitno samo potrpati u sebe energiju potrebnu za preživljavanje, sad pozornost sve više poklanjamo okolnostima u kojima se jede. Isključuju se mobiteli, stol se postavlja na balkon dvorišne strane zgrade, pale se svijeće, a jede se polako dok vrijeme ipak brzo protiče u ugodnom razgovoru.
Mjesec je skoro pun, noć se još nije sasvim spustila a zrakom kruže brzo mijenjajući smjer neobična crna bića.
"To što leti - to su ti šišmiši." rekoh ja svijestan da se moja prijateljica vrlo vjerojatno nikad nije zapitala kakve su to crne ptice koje izlaze u sumrak.
"Ma daj. Ne vjerujem ti!" nasmije se ona.
"Jesu, pogledaj kako im rade krila, posebno ih pogledaj s leđa, kad lete od nas. Vidjet ćeš nešto čudno, nešto čega nema kod ptica."
"Nikad nisam obratila pozornost na te ptice!" ona će vrteći glavom. Pa nastavi:
"Lijepo je sjediti ovdje, dojam je kao da smo u kakvoj prirodi a ne u totalnom centru grada..."
Posve sam se slagao s njom pa nisam ništa rekao i zato smo neko vrijeme sjedili u tišini.
Ne znam o čemu je razmišljala ona, ali ja sam razmišljao o događaju koji se desio prije nekoliko minuta dok smo u kuhinji pažljivo pripremali hranu. Željeli smo sve prirediti i iznijeti na balkon kako ne bi morali više ustajati kad jednom počnemo jesti, uživajući uz vino i svijeće...
Nevjerojatno...ali te je večeri davno potisnuti komadičak moje svijesti otključao špek!
:)
Gledao sam je kako reže špek. Mučila se, nož je bio tup i trgao špek umjesto da ga reže. Ja sam pripremao nešto drugo ali bih sad najradije ostavio sve to i istrgnuo joj i nož i špek iz ruku!
"Dečko mi je rezao neku žicu na balkonu i uništio mi ovaj najbolji nož!" ona će, pa rezignirano doda slijegnuvši ramenima: "Nisam reagirala na vrijeme!"
U tom trenu meni se otvorilo! Iznenada sam se prisjetio davnog događaja koji se desio u Zagorju, kad sam bio kikač. Bili smo kod bake i dede. Uvijek sam bio fasciniran noževima i oduševljeno sam gledao kako odrasli bruse noževe tarući ih jedan o drugi. Jednom sam krišom uzeo dva noža i počeo ih brusiti špicom o špicu - tj. počeo sam ih uništavati. Moji su to skužili i zaurlali: "Ne špicom!" i istrgnuli mi noževe iz ruku!
Ne biste vjerovali najdraži moji, mene je njihovo vikanje prestrašilo i ja sam taj događaj potisnuo! Tek u trenutku kad sam se opet prisjetio svega toga shvatio sam neke stvari!
Shvatio sam zašto sam se ostatak života uvijek divio ljudima koji znaju brusiti noževe i zašto nikad, ama baš nikad nisam ni pomislio da bih ja mogao naučiti brusiti noževe! Naprotiv - ako je trebalo brusiti ja bih uvijek spremno pružio nož nekom provjerenom brusaču 'jer ja to ne znam'. Nikad čak nisam ni ostao vidjeti kako se to radi!
Ja to ne znam! A ljudi sa tri razreda osnovne znaju! Ja da to ne znam! I da mi to nikad nije smetalo!? Prečudno mi je to sad - pa vožnja auta je deset tisuća puta kompliciranija od brušenja noževa a ja to ne znam! I to mi nikad nije bilo čudno! UF!
"Idem potražiti drugi nož, imam jedan komplet!" reče ona.
"Imaš li brus?" upitao sam.
"Ne"
"Onda mi daj drugi nož, bilo kakav..." rekoh.
Šutke mi je pružila neki drugi nož a ja sam joj iz ruke uzeo onaj tupi, nekoć njen najbolji nož. Pažljivo sam se zagledao u oštricu nekoć najboljeg noža i vidio sam neke tanke neravnine. Prošao sam prstom od bočne sredine sječiva prema samoj oštrici i pod prstima sam osjetio hrapavo. Dakle, oštrice se ugibnula u stranu i time joj se povećala površina. Treba ukloniti sve što je hrapavo, sve ono sa strane i tako je istanjiti.
"Ne špicom!" - prisjetio sam se tih ludih nepedagoških krikova iz davnina i sad sam napokon znao što to znači.
Tupu stranu drugog noža prislonio sam na oštru stranu nekoć najboljeg noža. Tamo gdje je hrapavo potegnuo sam. Pa s druge strane. Pa opet s prve. Osjetio sam da radim ispravno i precizno pa sam potegnuo još svega nekoliko puta. Onda sam palcem prešao preko oštrice.
Hrapavog više nije bilo nigdje.
"Probaj sad" rekao sam pružajući joj nož. Probala je.
Nož je uronio u špek kao da sječe putar.
Godila mi je njena impresioniranost i osmjehnuo sam se samom sebi u brk. Život mi je opet pokazao kako može biti lijep i bio sam sretan...jer...
Razbio sam još jedan tabu :)
Toliko za danas, voli vas vaš Ddadd
|
|
