Vozio sam se prije neki dan s prijateljem po Novom Zagrebu. Prošli smo pokraj upaljenog lampaša okruženog cvijećem. Obojica smo pomislili isto i ušutjeli. Taj lampaš koji je svjetlucao u sumrak postavila je jedna mlada žena - jako dobra prijateljica od frenda s kojim sam se vozio.
Žena svakodnevno uređuje mjesto pogiblje svog supruga već nekoliko godina i obojica smo pomislili isto - da je vrijeme da krene dalje sa svojim životom! Krajnje joj je vrijeme iako je priča koja ih je zadesila prestrašna:
Vjenčali su se njih dvoje i uselili u svoj vlastiti stan. Ona je u visokoj trudnoći, imaju dobre plaće, napokon su kupili stan - sve je bilo više no idilično. Trebalo je još samo u taj novi stan donijeti još neke sitnice pa su suprug i šogor krenuli po to. Na tom križanju gdje gori lampaš pokupio ih je pijani vozač autobusa i usmrtio ih na mjestu! Odnio je dva mlada života i uništio još dva - ženin život i život njenog nerođenog djeteta.
"Bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće" uzdahne moj frend pa nastavi:
"Neki ljudi guraju, upiru, trude se, rade ko crnci, nigdje ne griješe ali nikako da im krene! A neki drugi, da leže netko bi uplatio loto umjesto njih i dobili bi!"
To je bio moment kad sam počeo razmišljati o nenastojanju. Rekao sam:
"Znaš što ja mislim? Ljudi kojima ne ide svijesni su toga pa se grče više no što treba. Žele da im primjerice iduća stvar kojom se bave napokon krene. Sad su već nestrpljivi i ako vrlo brzo ne vide da je krenulo tada se emotivno vežu za ishod i jurnu bezglavo u to. Ako uspiju onda sa uzdahom kažu da se oni za sve moraju pomučiti pet puta više no drugi, a ako ne uspiju, tada kažu da njima ništa, baš ništa u životu ne ide, ali ne kuže da su vukući ko sivonje zbog tog neuspjelog cilja zanemarili hrpu aspekata života u kojima bi bili uspješni ali ih prihvaćaju zdravo za gotovo jer su 'lagani za ostvariti'. Da ostvare baš sve lagane ciljeve koje im se u životu nude, u svojim očima i u očima drugih bili bi jako uspješni...i usput bi počeli raditi komplicirane stvari - zbilja bi ih radili doslovno usput, sa lakoćom!"
Jel' vam se ikad 'upucavao' netko tko je 'zagorio'? Meni jest, mnogo puta.
Kako ste doživjeli nervozu osobe koja vam se upucava? Ja sam je doživio kao nešto uznemirujuće i, iako bih razumio da je žena koja želi biti samnom nervozna jer je na domak cilju i jer misli da bi bilo krajnje vrijeme da uspije, ne bih mogao biti sa njom! Titrava ponašanja, znojenje od nervoze, nesuvisao govor i zgrčeni osmijeh meni nikako nisu privlačni i sa takvim ljudima se i ja počenem osjećati nervozno pa zbrišem što prije koliko god me noge nose!
A zamislite sad istu tu mladu damu koja mi se upucavala, zamislite je smirenu, blagog osmijeha, sretnu. Odjednom je trideset puta ljepša! Možda i ta dama želi biti samnom, ali zna da je život prepun slatkih malih stvari i da je svaki dan užitak za sebe. Njeno nenastojanje je uspaljujuće i različito - ne bude li danas ništa od nas, bit će sutra. Ako ništa ne bude ni sutra, barem je uživala u svakom trenutku. Možda bi da je nešto bilo uživala više, ali da je čitavo vrijeme bila nervozna i nestrpljiva, tada uopće ne bi uživala! Nadam se da se slažete sa ovim što sam napisao :)
Ista stvar je i u biznisu. Kad smo trebali suradnika za jedan projekt vrijedan 3 milijuna kuna jedan mladi stručnjak, vlasnik jedne firmice, nas je toliko ispilio svojim agresivnim htjenjem da bude u projektu da smo svi pomislili da čovjek nema što jesti i da je neuspješan. Nije nam bilo ugodno u njegovom društvu i potražili smo druge suradnike, makar bili malo nepovoljniji, samo nek su ugodni i nek pridonesu dobroj atmosferi u projektu.
Duboko vjerujem da je ista stvar i u življenju. Evo nekih primjera:
1)
Moj frend i ja u gradu smo sreli dvoje ljudi koje nismo vidjeli godinama. Ušli smo u jedan kafić i to se pokazalo kao totalni promašaj - konobar je bio živi očaj! Prvo nije frendu donio šećer uz kavu, niti mu je donio vodu. Na svekoliko mahanje konobar se napokon udostojio doć i kad se vratio donio je samo vodu. Onda smo ga dozivali još valjda deset minuta pa je donio šećer ali je tada moj frend puko jer se kava ohladila i tražio je novu. Tip se deset minuta kasnije vratio sa istom tom kavom - to je bilo posve očito!
Unatoč tome, u pauzama između svađanja sa konobarom razgovor je bio baš ugodan a prijatelji koje smo sreli meni su bili jako dragi. Meni to popodne nikako nije bilo promašeno ali mom frendu jest...momak se sav zapjenio da dobije ono što mu pripada umjesto da uživa u istinskom razlogu zašto je sjeo! Na kraju kad je trebalo platiti frend se do krvi posvađao sa konobarom i rekao da neće platiti. Na to sam sad ipak morao reagirati jer mi je bilo neugodno od opće neugode i izvadio sam pedeset kuna. Mojih zadnjih pedeset kuna - nije da sam čitav svoj život u svakom momentu imao love :)
Konobaru sam rekao da zadrži kusur jer će mu trebati s obzirom da mi ovamo nećemo više ići i da ćemo svima pričati kako je tu, a da vjerujem da će i druge mušterije pričati. Kad smo izlazili u glavi mi se motalo kako mi je neugodno hodati bez kune u džepu a onda se desilo čudo! Dva koraka dalje od birca na podu je ležalo 50 kuna! Jedino sam ih ja spazio i sagnuo sam se po njih...a čitavo društvo je prasnulo u grohotan smijeh :)
Birc je propao.
2)
Djevojka s kojom sam bio pet godina u vezi događaj koji ću vam opisati vidjela je više puta...
Bili smo gladni i odveo sam je na ručak u menzu pa na kavicu. Dao sam svojih zadnjih dvadeset kuna. Ona sva tužna...pita kako ću sad bez novaca a ja joj velim da nema problema i da sam sretan što sam taj novac mogao potrošiti zato da nam bude lijepo.
Pratim je na faks, gužva je ogromna, penjemo se stubištem na kojem je more ljudi ali ja se sagnem i praktički ispod nečije cipele otrgnem 20 kuna! A moja zapanjena draga nikako da se navikne :)))
3)
Izigrao je vlasnik kluba za koji sam igrao obećanje koje mi je dao i odbio mi platiti put na turnir u Osijeku. Sav snužden hodao sam Kvatrićem sa frendom i objašnjavao mu da mi taj novac treba i da ne mogu ići u Osijek ako se neko čudo ne desi. Odjednom na jednoj tankoj rešetki pored neke zgrade primjetim sto kuna ali kako?! Novčanica je bila presavijena na pola i stajala je oko jedne šipke od rešetke skoro posve nevidljiva! Možda je tamo bila već nekoliko dana, tko bi ga znao, uopće me to ne bi začudilo! Uzmem ja tu novčanicu i sav sretan velim prijatelju da idem u Osijek! Bio sam treći na turniru...a klub je propao.
Da pokušam rezimirati:
Vjerujem da se sve treba postići tako što želimo i nastojimo to postići, ali da za svaki cilj postoji granica našeg nastojanja. Odemo li preko te granice to će biti kontraproduktivno i opasno.
Ova tri moja primjera su istinita iako nipošto nisu jedina. Računam da sam u životu na cesti našao novaca u količini od preko tisuću eura :-)
Ta tri primjera su pomalo populistička, ali mislim da imaju jednu poruku - da je sve u ravnoteži i da svojim prekomjernim nastojanjem stvaramo neravnotežu jer stvari ako su dobro posložene i ako idu svojim tokom najčešće se riješe uz relativno mali trud.
Druga poruka tih primjera bila bi u samom stanju svijesti.
Da sam sav očajan sjedio doma i kukao zašto ne mogu u Osijek ne bih živio - ne bih bio u kretanju koje me je dovelo do mjesta gdje ima novaca i ne bih išao u Osijek i ne bih bio treći i ne bih zaradio novce!
Ja u tu svoju tvrdnju vjerujem 100%...
Toliko zasad, udavio sam vas baš :)
Vaš Ddadd
:)
|
