Profesor Prdić je najeminentniji kemičar kojeg je Vjetrograd ikad stvorio. Postao je svjetski poznat kad je dobio Nobelovu nagradu za mir jer je stvorio tijelu neškodljive bojne otrove koji svojim neviđenim smradom ruše neprijateljske vojnike diljem svijeta. Ti vojnici se kasnije probude posve zdravi, jedine posljedice koje se na njima mogu zamjetiti su trajne psihičke traume. Tko jednom dođe u dodir sa nekim od izuma profesora Prdića više nikad ne jede grah!
Možda bi svijet ostao prikraćen za velebne izume prfesora Prdića da njegov nevjerojatni talent nije prva otkrila njegova profesorica iz kemije. Bilo je to ovako:
"Ugljik ne gori Prdiću!" bjesnila je profesorica iz kemije na malenog neupadljivog dječačića oko kojeg se širio neki neodređeni vonj.
"Da se ja ne prezivam Prdić, pomislio bih da je rekla da će prditi, ali sad ovo 'Prdiću' u stvari znači da mi se obraća i da je ljuta i da ću dobit kulju!" pomislio je maleni genije. Znao je da nešto hitno mora poduzeti:
"Ugljik ne gori, to je točno, ja sam zapravo mislio na ugljični dioksid!"
"Ni CO2 ne gori! Jesli li ikad vidio kad puhneš u svijeću da se ova još više rasplamsa, a u tvom izdisaju imaš najviše zapljivog kisika i ugkljičnog diokida!" - još više je počela bjesniti profesorica i opasno je krenula sa olovkom prema imeniku kad li je dječak povikao:
"Čekajte! Plinovi koje ja ispustim garant gore!"
Učiteljičina olovka zaustavila se milimetar iznad imenika. A onda ju je učiteljica odložila na stol. Mržnja koju je isijavala prema Prdiću mogla se hvatati mrežom za leptire...
"Ovako ćemo, Prdiću..." - zarokće ona - "...ako mi sutra dokažeš da plinovi koje ti ispustiš gore imat ćeš pet iz kemije...ali ako slučajno ne uspiješ, srušit ću te, ići ćeš na popravni ne zvala se ja Smrdić!"
Zao profesoričin smijeh ispunjavao je učionicu i nije prestao ni kad je zazvonilo. Još dugo nakon zvona njen smijeh odzvanjao je hodnicima i u Prdićevoj glavi...u glavi u kojoj se zakuhao genijalan plan.
Čim je došao kući maleni Prdić je provjerio imaju li i tog dana grah za ručak. Kod njih se grah jeo svakodnevno ali ništa nije htio prepustiti slučaju. Onda je došao do smočnice i provjerio imaju li još vrećica za duboko smrzavanje. Sa zadovoljstvom je vidio da majka ipak nije sve vrećice uspjela napuniti grahom. Zatim se vratio u dnevni boravak i senzacionalno najavio da će ce danas popodne okupati!
"Kaj si našel komada?" upitao je otac. Majka ništa nije upitala, ona je svom sinu položila ruku na čelo da vidi ima li temperaturu. Deda se samo okrenuo u grobu.
Nakon što je ručao dvije porcije grah gulaša iz kojeg je izbacio sve drugo povrće i vodu dječak je uzeo vrećicu za duboko smrzavanje i napunio kadu. Zatim se bućnuo. Pažljivo je pod vodom razmaknuo otvor vrećice i strpljivo počeo čekati...
"Pruć" - izletio je prvi mjehurić i Prdić ga je uhvatio u vrećicu! Silno uzbuđenje zbog prvog ulova uzburkalo je vjetrove u njemu i mjehurići su krenuli ko lavina, jedan za drugim munjevito su jurili prema gore a on ih je sve uhvatio! Nije badava bio šampion razreda u tetrisu! Kad se vrećica već dobrano napunila zavrnuo je rubove i čvrsto ih svezao. Nikako nije smio dopustiti da se dragocjeni sadržaj izgubi - o tome je ovisila njegova školska godina.
"Evo, donio sam plinove koje sam ispustio." rekao je Prdić Smrdički. Smrdička ga je pogledala i sa zlim smješkom pobjednika uzela vrećicu iz Prdićeve ruke.
Cijeli razred je šutio. Trenutak odluke bio je sve bliži, uskoro će se znati tko je u pravu.
Učiteljica je izvukla upaljač i prinjela ga vrećici a Prdić se brzinom munje bacio u zaklon najbliže klupe!
Strahovita eksplozija proparala je tišinu učionice a onda su se začuli radosni kliktaji. Učenici su razdragano nosili Prdića na svojim rukama i bacali su ga u zrak, njihovu sreću nije pomutila čak ni hitna pomoć koja je došla spasiti učiteljicu kemije. Prdić je tog dana postao vođa i njegova karizma ostala je nedirnuta do dana današnjeg. Učiteljica koja je zamijenila Smrdićku bila je neka dobra duša i svi su zavoljeli kemiju, a pogotovo ju je zavolio mali Prdić, dječak koji je onog eksplozivnog dana shvatio koliko znanost može biti moćna!
Avanture profesora Prdića tek su počele...
:D
|
