Poslovi se zahuktali, ovog puta su inspirirajući i sve se odvija u vrlo pozitivnom okruženju, okruženju ljudi koji znaju što hoće i sa kojima je gušt raditi - sve će biti napravljeno savršeno, na vrijeme i bez stresa.
Znate li kako to izgleda kad mi se žuri? Sjećam se toga kao da je bilo jučer...jer je bilo jučer :-)
Javili su mi iz jedne naše velike firme da imaju poklon za mene - odlično compaqovo računalo, monitor i savršen printer. Takav dar se ne odbija i krenut ću po to, ali do 13 sati moram stići natrag, veoma je važno da stignem. Sad je 12:15. Izlijećem iz stana, stan je na trećem katu i na svoje iznenađenje vidim da su čak dva lifta na mom katu. Odabirem teretni, on je brži jer nema onih unutarnjih klizaćih vratašca koja se polako polako zatvaraju...
Uđem u lift, pritisnem gumb za prizemlje i lift kreće gore! Ide lift ide, i ode skroz do dvanaestog kata.
"Uf sused, jesam Vas povukla!?" ko fol sućutno će žena dok je ulazila. Pritisnula je gumb za drugi kat...još jedan zastoj a meni se žuuuri!
"Niste Vi krivi, lift je kriv!" kvaziljubazno ću ja...i stanemo na sedmom katu!
Polako se otvaraju vrata skužimo da je to novopečeni deda sa unučicom u kolicima. Pridržim mu vrata i deda uđe.
"Muci buci muci muci" urla žena maloj bebi u facu...beba ni da trzne! Lift staje na drugom katu i žena otškrine vrata.
"Doviđenja!" rekoh ja sa smješkom, smiješio sam se jer sam znao da smo uskoro u prizemlju...
"Muci buci nina nana na ehehehehe!" govori žena i dalje...noga joj drži vrata inače bi lift krenuo.
"Ma kako si slatka, muci mici malena!" opet će ona...a beba je i dalje ravnodušna...izgleda da je žena odlučila od male silom iznuditi smiješak:
"Pupupupuprlbrrlll" viče ona djetetu mašući glavom poput purana, tj. pure pure. U mojoj svijesti je taj žalosni prizor već poprimio divovske razmjere, morao sam duboko udahnuti da ne zaurlam na ženu.
"Doviđenja." rekoh ja opet, moj smiješak bio je najljepši umjetni smiješak koji sam ikad ikome uputio.
"Ah, da...doviđenja!" smeteteno će žena i nestane...napokon!
Dok smo išli prema dolje nasmiješio sam se bebi i beba se nasmiješila meni...toliko o tome da djeca prepoznaju iskrenost...doduše, kad sam se nasmiješio drugi put, to je već bilo iskreno...
"Doviđenja, slatka vam je unuka a ja pakleno žurim!" doviknuo sam djedici i otrčao.
Reklo bi se da je to peh...ali vi znate da Ddadd ne bi bio Ddadd kad iz tog peha ne bi izašlo nešto dobro! Jurio sam prema poduzeću i mozgao sam gdje ću se sparkati pa da mi tamo donesu računalo...ispred te firme nema parkinga i jako je gust promet. Dolazim, sav lagano strepim, već vidim čovjeka koji me čeka i u taj mah izlazi crni audi - generalni direktor firme odlazi!
Audi ode a portir mi mahne da se uparkiram na mjesto generalnog direktora! Sparkam se, čovjek me pozdravi i ode u firmu po kompjutore a portir mi dođe i veli:
"Bok, ako vidite crni audi odmah se maknite!"
"Hoću, hvala!" rekoh ja a portir uđe.
Sad dolazi peh: nije prošla niti minuta kad u retrovizoru ugledam veličanstveni crni audi. Makina je polako došla do desetak metara iza mene i stala. Upalila su se sva četiri žmigavca i ja sam znao da je to direktorov auto. Upalio sam motor i krenuo...a audi je ostao gdje jest! Iz audija je izašao čovjek i pričajući na mobitel odjurio u pokrajnji birc! A ja sam se u rikverc vratio odakle sam došao!
Pitam ja vas: kolika je vjerojatnost da u pet minuta koliko sam proveo tamo dođe crni audi jednak direktorovom, stane deset metara iza mene i upali sva četiri žmigavca!?!
Peh, slatki peh :)
Pitam ja vas još: kolika je vjerojatnost da naletim na bebački raspoloženu babu u liftu i zbog nje kasnim desetak minuta, i da zbog tog kašnjenja parkiram na idealnom mjestu, inače bih možda morao parkirati i kilometar dalje!
Blažena bila, ženo beboljubice :))
Natrag sam stigao dvije minute do jedan i uspio obaviti sve što sam trebao...
O YEAH :-D
Voli vas Ddadd
|