Pričali smo frend i ja danas u jednom kafiću.
Birc je bio prepun djece, neko društvo mladih mama se okupilo i tračalo, a djeca su se igrala i zujala naokolo.
Gledali smo ih kako skaču, urlaju, puze, vesele se i mašu.
Pa plaču, hrvaju se, padaju, vrište i trče...
"Već smo stari, vidi na koji način promatramo djecu..." zamišljeno će frend.
Na sredini birca staklena stjena razdvaja prostor. Staklo je uglavljeno u široki mesingani okvir i vrlo lagano zatamljeno. Sa druge strane stijene, uzduž stakla proteže se dugačak radijator - odmaknut je dvadesetak centimetara od stakla i dugačak je metar i pol - skoro koliko je duga čitava stijena.
Najmanja djevojčica zavukla se između stakla i radijatora i okrenula se prema nama. Skužili smo da nas promatra i ušutjeli smo, htjeli smo vidjeti kako će se izvući iz procjepa u kojem se našla...
Djevojčica je na naše iznenađenje podigla nogu kao da će zakoračiti preko mesinganog okvira. Bedasta mala, to neće ići...lupit će nogom u staklo! Najednom šok! Mala je prekoračila okvir i kao čarolijom prošla kroz staklo!
Tada je valjda vidjela naše zabezeknute face i nasmiješila nam se...a frend je tiho prozborio:
"Nevjerojatno! Bio sam sto posto uvjeren da je tamo staklo."
Očarao me taj prelijepi osmijeh i uzvratio sam ga malenoj. Tada sam šapnuo:
"Staklo je tamo. Malena je napravljena od svjetla!"
Voli vas Ddadd
|
