Suddenly I see there is where I wanna be...
|
It's something unpredictable, but in the end it's right I hope you had the time of your life... Ne volim kišu...podsjeća me na jesen, koja se, eto, bliži, nažalost... Nije me bilo dugo, smijala sam se suncu. Sada ga više nema i opet sam tu. Bilo je lijepo dok je trajalo, iako još uvijek ustvari nije završilo... Ali kraj se nazire, već je gotovo tu i polako se opraštam. Čudno je kako je tako malo vremena ponekad potrebno da se sve promijeni iz korjena. Ponekad je dovoljan jedan trenutak i dva okreta oko Sunca postaju tek uspomena koje će se sjećati sa smješkom...  I malo su me čudno gledali...nije me bilo briga. I dalje sam se smijala iz sveg glasa i promatrala odraz svjetla na vodi. Da, baš kao one večeri. Možda je u pravu kad kaže da sam glupa jer sam iz ruke pustila ono što sam već gotovo imala. Trebala sam samo stisnuti šaku, a ja sam puhnula u dlan. Zlatna prašina odletjela je u noć. Dal sjećaš se?...tko zna... Miljama daleko od mene jedna duša krije odgovor... Je li uopće bitno? Ne znam, ali samo želim znati. Ustvari, ne želim...ne želim žaliti za onim što sam učinila...ne...ne opet... I opet gledam u daljinu... ...da, baš. Zapravo ne vidim dalje od nosa jer su mi kapljice kiše prekrile prozorsko staklo, ali to nije niti bitno. Negdje daleko, valovi udaraju o stijene i miris mora osjeća se u zraku. Bura udara tako jako da mi hladnoća dopire do kostiju. Nije baš najlijepši prizor, ali je svejedno oličenje mojih snova.  S kim si, takav si hehe... Znači, eto nisam jedina s takvim pustim maštarijama... Puno se toga može promijeniti u godini dana... Tko zna, možda čak i fanatično počnem pratiti Bijeli sport...hehe Ah, kad bi samo znali... |
After the boys of summer are gone...
|
Drži me za ruku, znam da smo jednaki. I želim promijeniti neke stvari, ali prekasno je... I mjesečina se ljeskala na vodi, a ja sam samo okrenula leđa. Tražila sam nekog drugog, a stajao si pored mene. I čuo se pljesak i vrištanje i koliko li sam samo bila sretna. Čini se da cijeli život samo nešto čekaš... Zar da ponovno prolazim kroz isti pakao, da ponovno brojim mjesece, tjedne, dane, sate? Za što? Za trenutak sreće koji je trajao tako kratko, a pak ostavio trag tako dubok. I hodali smo jedno uz drugo i suze su samo tekle. Ponovno smo mislili kao jedno. I najlakše je prokleti sve ono što sam toliko dugo čekala. Jutro donosi kraj, ali noć je ona koja te uzela.  I divila sam se hrabrosti i vještini. I smijala se od sveg srca. I tražila pogledom u daljinu, a svo to vrijeme ti si stajao pokraj mene. I nikad ova pjesma nije bila kao danas, nikada nije bila moja slika u zrcalu, no za sve postoji prvi put, zar ne? Bolje vrabac ruci, nego golub na grani, rekla bi moja baka, a ja sam hladnoćom otjerala slavuja koji mi je stajao na dlanu. Jedna pjesma i jedna baklja za kraj. Na crvenom svijetlu života ljeskale su se suze. I treba to za vrat i izvuć van, rek'o je dobro, ali već je bilo kasno. Otišao si u noć a ja sam hodala ulicama poput kakvog duha. I monotoni glas još jednom je odzvanjao iz zvučnika, dok su se dvije duše polagano gasile... If I could, then I would, I'll go wherever you will go... Kada bi barem mogla... I radovala sam se poznatoj melodiji a sada ju još uvijek pjevušim, ali... ...after the boys of summer are gone... |
This life I choose...
|
Čekala sam...i dočekala. Još samo malo...sunce već udara o moj prozor i nasmješeno me zove k sebi. Svaki kraj novi je početak, nova prilika. Samo čeka na mene da ju obujmim i privučem k sebi. Vjerujete li ljudima na riječ? Nedavno sam se opekla, toliko da mnoge svoje misli odsada zadržavam za sebe. Mislila sam da poznam neke ljude, koliko toliko, ali čini se da nisam bila u pravu. Tišina je bila mučna i bolna, ali prešli smo i preko toga. Smijehom razbijam jaz između nas dvoje i smijem se... Da, opet se smijem... Bez ikakvog posebnog razloga i čudno me gledaš, a ja... Ja se još uvijek smijem. Znam da imam sve što ikada mogu poželjeti, Znam da se snovi mogu ostvariti, samo ih moram početi živjeti. Uskoro ću ponovno zapanjeno gledati u nebo, možda čak ugledati i pokojeg Vrapca, ŠiŠmiŠa ili ponekog galeba...hehe...  I ponovno sam se smijala dok sam po pljusku trčala kući. Život nije lagan, ali ga zato trebamo učiniti što ljepšim možemo. Razmišljala sam o tome dok sam stajala u haustoru i gledala kišu kako pada. Previše je tražiti da te ljudi shvate. Dopusti im da žive u neznanju i smiju se svakoj sitnici. Život je kratak i treba ga znati živjeti. Treba naučiti živjeti.  Vrijeme ne mogu vratiti, i bolje je tako... I znam da ćeš tražiti moj pogled pitajući se... Više me nije briga oko čega razbijaš glavu. Utrka je počela, zašto još uvijek stojiš na startu? Još uvijek stigneš pobijediti, trči svoju utrku. No, hoćeš li? What will be, will be. Ne zamaram se više time. Tu sam, dođi i uzmi me. Kažeš čekaš. Što čekaš? Kaj još čekaš, čekaš da ti sve padne sa neba? Kaj još čekaš, čekaš da ti ne'ko drugi sve da? Jer ak čekaš, čekaš na ostvarenje sna, Onda čekaš, čekaš život umjesto da živiš ga. Kaj još čekaš, čekaš da ti sve padne sa neba? Kaj još čekaš, čekaš da ti ne'ko drugi sve da? Jer ak čekaš, čekaš na ostvarenje sna, Onda čekaš, čekaš, čekaš, čekaš... Elemental, Kaj čekaš? Nije potrebno mnogo da te probudi iz zimskoga sna. Dovoljna je samo jedna jedina zraka sunca. Ja sam svoju uhvatila i ne puštam ju... Čekam sutra i znam da nisam jedina....  |
Mali bahati dječak, Kečka i Bubimir d Babyface
|
Uzela sam kist i nacrtala osmijeh. Rekla sam mu da ne sluša Molitve za kišu, možda se i ostvare. Nebo je večeras boje trule višnje. Gledala sam u to nebo bez zvijezda i smijala se. Samo da molitve sutra ne budu uslišene... I volim Nutellu, i mislim da me pita da li sam za ples, I ludovat ćemo ove noći i pjesma će se čuti do duboko u noć, I onda opet nastavljamo, Da, sutra u šest...  Sjećam se kako sam kao mala slagala puzle Kralj lavova. Svi ti mali sitni djelići, koji sami za sebe ne znače ništa, zajedno čine cjelinu, jednu predivnu sliku daleku i od prividnog savršenstva, a opet me tako ispunjava radošću. I mislim da bih mogla ponovno izvaditi te puzle iz dubine svoga ormara i ponovno , baš kao kada sam bila dijete, staviti svaki djelić tamo gdje mu je mjesto. I to čak s istom onom radošću i poslije se diviti nevinoj ljepoti skladnosti. I ne pričam suvislo, ali nije me niti briga. Slika bez tona, ali čujem zvuk iz druge sobe. I opet se smijem... I ne znam zašto me pitala za maturante I ne znam zašto nikada neće uspjeti potraga za inteligentnim muškarcem* I ne znam zašto se uvijek smijem kad ga vidim I ne znam zašto volim tu Mjesečevu pizzu niti napola čokoladni Chupa Chups Tko zna? Nitko ništa ne zna, krhko je znanje, a moje osobito... Ali nije me briga. Trenutno se ne zamaram time. Sretna sam... Sretna sam što sam tu. Sretna sam što mislim svojom glavom i ne bojim se reči što mislim. Sretna sam što mogu reći da svaki dan imam razloga smijati se, I što to svakodnevno činim. Sretna sam, sretna sam....ah...ma šta da vam kažem, zar tu riječi nisu suvišne? Njima kao da samo narušavam njenu prirodnu ljepotu koja se krije u njezinoj jednostavnosti...  I sada u mislima slažem svoje puzle, svoj maleni mozaik I svi su tu... i jedan Mali Bahati Dječak, i Kečka i Bubimir d Babyface... I što da vam više kažem nego da sam sretna zbog toga? *no hard feelings, na to me potakao samo natpis na majici  |
All I wanna do is have some fun untill the sun comes up over Santa Monica Boulevard...
|
Protrčala sam ispod duge, ali još uvijek nisam dječak. Čudno je kako mi je malo toga potrebno da budem sretna. Sreća leži u meni, a s vremena na vrijeme ja ju pustim na vidjelo. Trebala bih to i češće... Čak je i sunce zasjalo, iako mi se kapi kiše još uvijek slijevaju niz lice. Kažu: Pjevaj kao da te nitko ne čuje, pleši kao da te nitko ne vidi. Jeste li ikada probali to? Ja sam čitavi dan jučer bila u tom raspoloženju... If it makes you happy, it can be that bad pjeva mi u pozadini Sherly i u pravu je.  I ponovno su mnoge oči iza rešetaka bile uprte u mene, neke pogledom sažaljenja, neke čuđenja, a neke su mi odvratile jednako. Svijet me prisilio odrasti prerano, dok sam još uvijek bila dijete. Najljepše je u duši zauvijek ostati dijete. Jučer sam se ja vratila u razdoblje kada sam hodala uokolo s ružičastim naočalama. Bezbrižan dječji smijeh. Znam da će ostati tako. Male stvari su ono što me čini sretnom. I čitat ću svaku drugu riječ makar ljudi ne mislili da sam baš sva svoja. Takva sam kakva sam... ...i sretna sam zbog toga!  It's my life and it's now or never I ain't gonna live forever I just wanna live while I'm alive |
Odjavna špica
|
Blaga mizerija... Kiša pada cijelo jutro i ja polako tonem sve dublje i dublje... Propadam u tamu svojih najmračnijih misli... Srce mi ja hladno i osjećam se prazno, tako prazno i površno... Jedne oči, nehotice i bez loših namjera, jučer su mi potvrdile ono što i sama znam. I tu sam, kao i uvijek. Ne želim otići i ostaviti sve za sobom, ali isto tako ne želim ostati. Ne želim ostati tapkati u ovoj tišinom okupanoj tmini.  Možda bi bilo najbolje da odem... Bol prođe svojevremeno. Zažmirit ću na tren i naiskap popiti ono što mi je u čaši. Gorak okus na usnama izgubi se, s vremenom se već navikneš. Nekoć sam bježala u svoje snove, oni su bili moje utočište. Danas me i oni proganjaju, više niti tamo ne mogu biti takva kakva jesam. Ne mogu biti onakva kakva želim. Loša karma? Možda, ako vjerujete u to.  Stavila sam svoje prioritete na papir. Sada kada su preda mnom, crno na bijelome, znam da sam korak bliže ostvarenju svojih snova, Jednu stepenicu više prema svome vlastitom nebu. Znam da sunce sja u mojoj Obećanoj zemlji, ali ja svejedno nisam sigurna jesam li spremna početi od ničega. Kada stalno radiš iste stvari u životu, često se čudiš kako konstantno dolaziš do jednakih rezultata. Pokušat ću još jednom, ne košta me ništa, Već sam i tako utrošila previše truda. Idem na sve ili ništa, hladne glave i tvrda srca. Opet i ponovno iznove feniks se diže iz pepela... Ovo je samo odjavna špica... |
Danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari...
|
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit Jer danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari... Da...slušam Elemental... Ne mogu reći da sam sretna, pogotovo ne uz ove tmurne oblake, ali da sam bolje, jesam. Itekako. Kažu da je jutro pametnije od večeri. Čini se da je istina. Čudno je kako je ponekad potrebno samo tako malo: samo jedan osmijeh, jedan pogled i svijet je odmah ljepši; samo jedan trenutak i ponovno jedan pogled, duboko u jedne druge oči i listovi ispadaju iz knjige i vjetar ih nosi dalje...  I pogled mi bježi, istina, ali je hladan,reže zrak poput zamaha mača. Tako dugo hodala sam ovim svijetom zatvorenih očiju, Vjerovala sam u čudo, čekala nešto što ustvari nisam željela... I imam sreće. Nije se ostvario taj moj san, glupa dječja maštarija, Ah... Nemam se za što uhvatiti, ali previše sam vremena izgubila... Na greškama se uči, meni je trebalo dugo... Ljudi koji me znaju u dušu, ne vjeruju mi. Misle da samo pokušavam pobjeći, ali ne... ne ovaj put... Novi dan je preda mnom, Sreća je tu, samo trebam otvoriti oči, zgrabiti ju i ne puštati. Svijet je kao ogledalo, što osjećaš iznutra, vidjet ćeš izvana. Čekala sam ostvarenje svojih snova... još nije došlo... Ovaj puta ja ću živjeti svoj san umjesto da puštam život da prolazi pored mene Ne mogu vratiti vrijeme, žao mi je, ali trebalo mi je to. Budala uči na svojim, a pametan na tuđim greškama. Ne budite poput mene, učite na mojoj grešci i ne smatrajte život zdravo za gotovo, živi za trenutak... i učini ga najboljim u životu... Kažu, šećer dolazi na kraju Ali, mi ne znamo kada je kraj...  Samo jedan osmijeh čini čuda, Jedan osmijeh možda će nekome razmaknuti ove tmurne oblake i zasjat će sunce... Smijem se sama sebi...opet sam sretna, reci što hoćeš, nije me briga Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit Jer danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari... |
