Pregled posta

This life I choose...

Čekala sam...i dočekala.
Još samo malo...sunce već udara o moj prozor i nasmješeno me zove k sebi.
Svaki kraj novi je početak, nova prilika.
Samo čeka na mene da ju obujmim i privučem k sebi.

Vjerujete li ljudima na riječ?
Nedavno sam se opekla, toliko da mnoge svoje misli odsada zadržavam za sebe.
Mislila sam da poznam neke ljude, koliko toliko, ali čini se da nisam bila u pravu.
Tišina je bila mučna i bolna, ali prešli smo i preko toga.
Smijehom razbijam jaz između nas dvoje i smijem se...
Da, opet se smijem...
Bez ikakvog posebnog razloga i čudno me gledaš, a ja...
Ja se još uvijek smijem.

Znam da imam sve što ikada mogu poželjeti,
Znam da se snovi mogu ostvariti, samo ih moram početi živjeti.
Uskoro ću ponovno zapanjeno gledati u nebo,
možda čak ugledati i pokojeg Vrapca, ŠiŠmiŠa ili ponekog galeba...hehe...



I ponovno sam se smijala dok sam po pljusku trčala kući.
Život nije lagan, ali ga zato trebamo učiniti što ljepšim možemo.
Razmišljala sam o tome dok sam stajala u haustoru i gledala kišu kako pada.

Previše je tražiti da te ljudi shvate.
Dopusti im da žive u neznanju i smiju se svakoj sitnici.
Život je kratak i treba ga znati živjeti.
Treba naučiti živjeti.



Vrijeme ne mogu vratiti, i bolje je tako...
I znam da ćeš tražiti moj pogled pitajući se...
Više me nije briga oko čega razbijaš glavu.
Utrka je počela, zašto još uvijek stojiš na startu?
Još uvijek stigneš pobijediti, trči svoju utrku.
No, hoćeš li?

What will be, will be.
Ne zamaram se više time.
Tu sam, dođi i uzmi me.
Kažeš čekaš. Što čekaš?