26.11.2005., subota
Prvi
|
Nakon cijele noći priče i igranja bilijara Filip nije bio ništa pametniji, niti je naučio o ovom svijetu puno više nego što je bilo potrebno. Takva su bila gotovo sva objašnjenja. “Nije još vrijeme.” “ Saznat ćeš na vrijeme.” Nije mu bilo jasno zašto su svi tako tajanstveni, ali Goran mu je rekao da je ovo samo još jedan razred u životnoj školi, a ni u onoj školi na Zemlji ne saznaš sve na prvom satu. Otišao je u svoju sobu, prostoriju dva sa dva, lišenu bilo kakvog luksuza, sa krevetom, stolom i stolcem, bez prozora. Zvučnik je bio smješten u kutu pod stropom na malom nosaču. Nije se čula nikakva glazba. Sjeo je za stol. Na stolu je bila mala bijela knjižica na kojoj je pisalo “Anđeo za vezu – Pravilnik”. Sjeo je za stol i otvorio ju. Bila je tanka. Počeo je čitati: Pravilo 1: Nikada ne dovodi u pitanje opravdanost odluka i zadatka koji su pred tebe postavljeni. Pravilo 2: Sve zadatke izvršavaj na vrijeme. Pravilo 3: Ljudima si vidljiv samo ako to želiš. Ne pokazuj se bez potrebe. Pravilo 4: Sve duše se prvo odvode u “Prijem”. Pravilo 5: Slušaj sebe. I to je bilo to. Filip se nasmiješio. Ma nije moguće da je tako jednostavno. To je sve? Ustao je od stola i došao do zvučnika. Sa lijeve strane je vidio zalijepljeni papirić. Na papiriću je pisalo “Glazbu zaželi.” Što sad to znači? Da može birati glazbu? Bilo što? Razmislio je što bi sada rado čuo. Onda se sjeti. Čudno, ali znao je točno od kuda je pamti. Pjesma je svirala u kafiću u kojem je pozvao Dijanu na kavu. Tada nije ni obratio pažnju na glazbu, a sada kada odvrti cijeli prizor pred očima, jasno ju čuje. Joaquin Rodrigo – Concerto de Aranjuez. Predivna stvar. Iz zvučnika se začuje glazba. Obuze ga mir. Legao je na krevet i zatvorio oči. Bilo je vrijeme da se napuni. Punjenje energijom ga je obuzelo i ponovo je imao osjećaj da je zaspao. Trgnuo ga je glas koji je dobro poznavao. Magda. - Filipe, javi se na Prijem. Brže spavalice. Filip je dograbio jaknu sa stolca i krenuo prema sobi za prijem. Hodnik je bio pun užurbanih anđela koji su išli negdje svojim poslom, ruku punih papira. Ušao je u Prijem. Magda ga pogleda iznad naočala. Izgledala je potpuno isto kao i kad je njemu predavala u školi. Neki se jednostavno ne mijenjaju. - Filipe! Pa kako to izgledaš? Morat ću ja porazgovarati sa Njim. Ovo stvarno nema smisla. Ne možeš ovakav hodati po svijetovima. Što ja sve neću vidjet. - Dobro jutro Magda. - Uh, a bilo mi je čudno kad je rekao da ti je motocikl parkiran pred kućom. Svašta. Nasmiješio se. Stara, dobra Magda. Uvijek mu je bila među najdražim profesorima, iako to, u ono vrijeme, ne bi nikome priznao. Magda je uvijek bila svoja i to mu se jako sviđalo. - Dosta priče – rekla je, iako je Filip samo prozborio pozdrav. - Slušam. - Ovo ti je prvi. Nadajmo se da nas nećeš osramotiti. Izvoli. I dovedi ga direktno ovdje. Mislim da me neće biti, ali tu će biti Lovro, on sve zna. Dobio si Zagreb. Tu ćeš raditi, vjerojatno cijelo vrijeme, ako te ne budemo trebali drugdje. Pođi sada. Pružila mu je papire. Na prvom je pisalo Ivan 12:01:24. Filip je već znao što to znači. Zadnje ime, sat, minute i sekunde smrti. Pročitao je što piše i zabezeknuto pogledao u Magdu. - Pa što je ovo? Ovo je dijete. No krasno. Zar mi niste mogli za prvoga dati nekog starkelju od 80 godina da to riješim u miru? - Ne pričaj gluposti Filipe. Sjeti se prvog pravila. Ovo je On osobno tražio za tebe. Tko zna zašto? No dobro. On zna. Kreni, nemaš puno vremena. Filip se okrenuo na peti i izašao bez pozdrava. Dijete. Još uvijek se nije pomirio sa objašnjenjem zašto se uzimaju djeca. Da se njega pita, nitko mlađi od 60 godina ne bi trebao umrijeti. Izašao je kroz velika vrata. Vani je sijalo sunce, bio je prekrasan dan. Veliki, crni motocikl je stajao sparkiran pored stepenica. Iako je znao da taj motocikl zapravo ne postoji, bio je nekako čudno sretan. Došao je do njega, bio je predivan. Pogladio je rukom rezervoar pa je sjeo. Motor je veselo zabrundao. Spremio je papire u džep od jakne i krenuo. Neko vrijeme se trudio voziti po pravilima, ali kad je jedan žuti automobil projurio kroz njega izašavši iz sporedne ulice, shvatio je da će ovo ići lakše nego što je mislio. Pa njega nema. Odlučio je pojuriti brže. A možda može i letjeti? Ali što će mu onda motor? Zaključio je da je bolje ovako. Osjetio se slobodnim. Nikad nije volio bolnice. Odvratne, sterilne, mirisale su na lijekove, bolest i smrt. Parkirao je motocikl u jednom žutom Gofu. Ionako je bilo nebitno. Ušao je u bolnicu i pogledao u papire pa se zaputio na treći kat. Ljudi su prolazili kraj njega i kroz njega i bio je potpuno zadovoljan činjenicom da ga nitko ne vidi i da ne mora nikome ništa objašnjavati. Pred sobom 307 su sjedili uplakani muškarac i žena i jedna djevojčica. Imala je 6, možda 7 godina. Pogledala je u njega i nasmiješila se. Filipu se odsjekoše noge. Pogledao je oko sebe. Nigdje u njegovoj blizini nije bilo nikoga. Ona ga je vidjela. Ukopao se u zemlju, nije znao što dalje. Djevojčica ustane dođe do vrata od sobe i otvori ih. Pogledala je u Filipa i pozvala ga prstom da udje. Filip udje za njom. - Ja sam Ivona. Došao si po brata? Pogledao je prema krevetu. U njemu je spavao dječak od možda 9 godina. Iz ruke su mu virile cijevčice, primao je infuziju. Bio je nevjerojatno blijed, potpuno ćelave glave i trzao se u snu. - Boli ga. Već dugo. Bolje je kad spava. Rijetko je budan. Onda samo plače. Striček doktor kaže da mora puno spavati. Imaš lijepa krila. Filip se pogleda. I dalje je bio obučen kao motorist i nije mu bilo jasno kako mala vidi krila. Koja krila? Djevojčica ga primi za ruku. - A hoće moj braco ići na nebo? Filip se trzne. Pogledao je u djevojčicu. Gledala ga je širom otvorenih očiju, bez traga straha ili zbunjenosti, kao da je on nešto najnormalnije što se vidi svaki dan. - Hoće, Ivona, ići će sa mnom na nebo. Djevojčica se nasmiješi. - Onda dobro. On se zove Ivan i voli jesti sladoled. Molim te pazi na njega jer je jako bolestan. Kad dođe na nebo, mora isto puno spavati da ozdravi. Dobro? - Dobro, kako god ti kažeš. - A kako se ti zoveš? - Filip. - Moj najbolji prijatelj se zove Filip. Ako se zoveš ko on, onda si ti sigurno jako dobar. Steglo ga je nešto oko srca. Gledao je dječaka koji se grčio u krevetu i povremeno stenjao. Bio je pod jakim sedativima, ali bol je osjećao i podsvjesno. Nije mu bilo jasno zašto se tako malen dječak mora toliko mučiti. Počeo je plakati, iako ni jedna suza nije sišla niz njegovo lice. Onda je začuo Njegov glas. - Ne brini Filipe, sve je u redu. Kad duša iskreno plače, suze se ne vide. Upravo si mu udijelio andjeosku milost. Nekima ćeš se smiješiti, za drugima ćeš plakati. Sve iskreno što izađe iz tebe dotaći će njihove duše i olakšati im prijelaz. Riječima se mir ne postiže, iako to često tako izgleda. To što sada osjećaš je prava ljubav. Sada znam da nisam pogriješio. Filip zausti da nešto kaže, ali jednostavno ništa nije izašlo iz njega. Osjeti mir. Pogledao je na sat. 11:59. Dječak se naglo probudi i vrisne. U trenu su se otvorila vrata i majka i otac utrče u sobu. Dječak se trzao i majka mu stavi ruku na lice. - Ššššš. Sve je u redu. Tu je mama. Samo si ružno sanjao. Smiri se Ivane, zlato moje. Otac je stajao pored kreveta i šutke stiskao novine. Nije glasno plakao, nije jecao, samo u mu suze curile niz lice. Dječak se smiri. Onda je pogledao Filipa ravno u oči i Filip je imao sjećaj da dječak čita sve što mu je u glavi. Onda se maleni nasmiješio i zatvorio oči. Majka je osjetila da se dječak opustio i vrisne. tražila je liječnika, zvala je u pomoć, vrištala je neutješno. Filip je stajao kao u transu i osjeti dječakovu ruku u svojoj. Gledao je u njega i smiješio se. - Idemo? - Idemo Ivane. Okrenuo se prema vratima. Ivona je stajala pored sa suzama u očima, ali nije bila tužna. Smiješila se i plakala. - Čuvaj ga. Dobro? Pomilovao ju je po kosi. Ruka nije prošla kroz nju. - Dobro Ivona. Kako ti kažeš. Budi dobra. - Hoću. Bok Ivane. Ivan joj je mahnuo, pustio Filipovu ruku i izjurio u hodnik. Smijao se. Filip pogleda u roditelje koji su neutješno plakali. Tko zna zašto im je Ivan oduzet? No dobro. On zna. |
- 16:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.11.2005., petak
Kako je postala kurva
|
Birtijašili smo tu večer opako. Ničim izazvana srijeda, turneja 4 skakaonice. Jarun, Staglišće, Rudeš, Remiza. Vraćanje korijenima. Sjedili smo u lokalnom, sasvim pristojno natočeni. Jura, Beli i ja. Iz zvučnika je zavijal Van Morrison, ja sam bil pomalo umoran, od cuge jasno, ne valjda od posla. Jura je nekaj pričal kak ga jebe žena, ja ga baš nisam slušal, Beli i tak ne čuje dobro, pa mu je najbolja publika bil stari Blaž za stolom do našeg. U nekom trenutku je Blaž odlučil podijelit par pametnih savjeta o ženama, i Jura i on su postali najbolji frendovi za tu večer. Ja sam gledal dvije klinke za šankom, kak se smiju konobarevim forama, uvijek istim za različite djevojčice. Razmišljal sam kak sam star, kak mi se i dalje diže na 17 let stare curice i kak bu se vjerojatno uvijek dizal. Al ušel ne bu više nikad. Sigurno ne u nekaj kaj je duplo mlađe. Majku mu, di su otišla ta vremena? Nisam bil nekaj raspoložen. Jebalo me sto stvari, ko kak me i nekad prije jebalo sto stvari, al nekad sam se znal zapit i bolil me kurac kaj bu sutra. A sad mi je bilo bitno. Ne znam, fakat ne znam zakaj, bil sam nadrkan preko svake mjere, Jura i Blaž su mi išli na kurac, Beli je svako malo urlal da mu ponove kaj su rekli, i on mi je išel na kurac. Pozval sam još jednu rundu. I za Blaža. Počel se zahvaljivat, vrlo profinjeno, kak to već rade stari iskusni pijanci, al samo sam odmahnul rukom i trznul pivu. Vani je bilo dost friško, prozori su se zamaglili i nisam baš videl kaj se dešava na cesti. Volim gledat kak ljudi prolaze. Idu negdje, nisu me dotakli baš ničim, samo su prošli. To je scenario koji mi je drag. Al nije uvijek tako. Nekad ti se neko, obično žensko, zavuče negdje oko mozga, pa bi najradije sve poslal u kurac i ne izlazil iz birtije. A sa svakom novom pivom, umjesto da odjebu, stisnu se čvršće uz mene, ne daju mi disat. Bil sam grdo sjeban, pa sam naručil i pelinkovac. Zalutanovići su tip ljudi koji se nađu u kvartu iz nekog razloga pa zalutaju u najbližu biritju. Većinom su ok ekipa, sjednu, popiju svoju cugu, plate i odu. Dvojica koja su ušla su mi bila grdo antipatična. Imal sam onaj filing kad vidiš nekog, nije prozboril ni riječi, ne poznaš ga, al nekak ti digne živac istog trena. Bez razloga. Samo kaj sam imal neki filing. Šugavi znam, al jebi ga. Jedan ličil na njezinog tipa. Ok je izgledal, onak dobro se držal, zgodan tip, dobro obučen, sa zlatnom čukom, srednji ili viši management. Frend isti ko i on, ko da si ih kloniral. Bili su dobro raspoloženi i pozvali rundu za birtiju. Naručil sam si pivu. Nisam im nazdravil, bolil me kurac. Večer se polako otezala, mi smo bili sve pijaniji, kratki s pljugama, sve u svemu bilo je vrijeme za krenut doma. Blaž je hrkal naslonjen na stol ko i svaku večer u ovo doba, Jura je zašuti i buljil u zamagljeni prostor, a Beli mi je po milijunti pijani put pokušaval objasnit da ga ne jebe to kaj slabo čuje i da nema šanse da bu on fural aparat. Ak mu neko ima kaj bitno za reć nek priča glasnije. Zalutanovići za šankom su pokušavali prodavat fore curicama, al nemreš ti komada s Remize sam tak zašprehat. Čak je i konobar odustal, nakon kaj su popile više od njega i nisu popustile ni milimetra. Vrijeme je bilo krenut, pa sam otišel do wc-a popišat se. Nemreš z punim mjehurom krenut doma. Kad sam izašel i došel do šanka platit sve kaj smo popili, a vjerojatno i ono kaj nismo. A onda je zalutanović, i to baš onaj “njezin”, odlučil probat jednu od klinki štipnut za dupe, pa mu je mala opalila zidarku. Ovaj se nekaj narogušil i podignul ruku. Mrzim to. Iskreno mrzim. Mrzim tipove koji su u stanju udarit žensko. Mogel je to napravit malo kasnije. Došel bi doma pijan i sve bi bilo u redu. Al nije. Pa sam ga potegnul. Onak sa strane, pijano i nekoordinirano, više sam ga okrznul nego kaj sam ga lupil. Okrenul se prema meni. Onda sam ga ponovo videl. Bil je isti, isti ko i onaj njezin. Djeloval je zbunjeno. Možda ju uopće nije htel lupit. Možda se htel obranit od novog šamara. Al meni je to bilo nebitno. Bubnul sam ga posred face pa je pao na pod. Njegov frend je počel urlat. Beli i Jura su bili u sekundi kraj nas pa se smiril. Dignul je ruke, kao, sve je ok, ne bum se mješal. Prepal se jadan, a nije znal da su ova dvojica dotrčali da me maknu. Potegnul sam onog drugog nogom dok je ležal na podu, kurvinski, bezobrazno, nisam previše razmišljal. Vratil sam se za stol i potegnul dobar gutljaj pive. Konobar je dizal onog tipa s poda, bil je sav krvav. Frend mu je pomagal, pa su otišli u wc oprat ga. Beli je došel do mene. Pogledal me polupijano, kak samo Beli zna, pijan ko čep, a u očima vidiš da i dalje sve kuži. Čudan tip. - Koj ti je bog? - Ma niš. Fali mi. Nabijem je na kurac. - O čemu ti? Niš te ne kužim. - Nabijem je na kurac. – ponovio sam glasnije, gotovo se derući. Beli je slegnul ramenima, pa je sjel za stol. Kužil je jako dobro, samo nije znal kaj bi mi rekel. Ja sam se umotal u jaknu i kenul doma. Vani je bilo šljiva, malo me olizala hladnoća, ono triježnjenje koje će trajati samo par sekundi, prije nego me alkohol opet uzme pod svoje, pa sam skužil kakvu sam glupost napravil. I zakaj. Kurva, pomislil sam. Tak je lakše. Ak se uvjerim da je prokleta kurva. A znal sam dobro da nije. |
- 18:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
Please call me baby
|
Mali intermezzo dok nova priča o Filipu ne bude gotova. Stari dobri Tom Waits. Eh, da znam pisati pjesme kao on... The evening fell just like a star Left a trail behind You spit as you slammed out the door If this is love we're crazy As we fight like cats and dogs But I just know there's got to be more So please call me, baby Wherever you are It's too cold to be out walking in the streets We do crazy things when we're wounded Everyone's a bit insane I don't want you catching your death of cold Out walking in the rain I admit that I ain't no angel I admit that I ain't no saint I'm selfish and I'm cruel and I'm blind If I exorcise my devils Well my angels may leave too When they leave they're so hard to find We're always at each other's throats It drives me up the wall Most of the time I'm just blowing off steam And I wish to God you'd leave me And I wish to God you'd stay Life's so different than it is in your dreams |
- 15:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #
15.11.2005., utorak
Susret s Filipom
|
Ležao sam u krevetu i pušio cigaretu. Milijuni misli u glavi. Bio sam lud od svega. Onda sam ga čuo. Filip, moj anđeo čuvar. Pogledao sam lijevo. Sjedio je za stolom i pušio cigaretu. Progovorio je ispuhujući dim. - Ne javljaš se. - Nije baš ni da si ti navraćao u zadnje vrijeme. - Morao sam te malo pustiti. Da si razbistriš um. - Baš lijepo. Koji si anđeo čuvar? Povremeni? Gdje si bio kad sam plakao, kad mi je bilo teško, kad sam mislio da će mi srce puknut? - Dragi moj prijatelju. Mogu te čuvati od automobilske nesreće, mogu paziti da ti nešto ne padne na glavu, mogu maknuti koru od banane da se ne posklizneš i padneš. To je moja domena. Ne mogu te čuvati od tebe. I patnja je dio života. Veći dio nego misliš. A ako misliš da će te pustiti... Neće nikad. - Krasno, drago mi je da si navratio i donio lijepe vijesti. - Ne drami. Bolje slušaj. Nismo dugo ništa napisali. Zadnje sam ti pričao kako sam Ga upoznao. Vrijeme je da ti ispričam novu priču. Kako sam otišao po prvoga. Bio sam prvi anđeo za vezu kojem je prvi zadatak bio dijete. Klinac od 6 godina. Slušaj... (nastavit će se) |
- 08:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #
12.11.2005., subota
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenoga 1955.)
|
Prošlo je 50 godina od kada je otišao jedan od najboljih hrvatskih pjesnika i najpoznatiji zagrebački boem. Laka ti zemlja Tine. Hvala ti na pjesmama. NOTTURNO Noćas se moje tijelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći. |
- 17:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.11.2005., četvrtak
Bože...
|
...pomozi mi. Gubim se. |
- 22:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #
03.11.2005., četvrtak
Sretan rođendan Tadija, hvala Ti...
|
Proživjeti stoljeće. Ostaviti iza sebe trag. I to kakav trag. KAD MENE VIŠE NE BUDE Svakog dana sunce zapada. Doći će Dan od kojeg će se znati: mene Više nema. Neće se desiti ništa što nije bilo Za moga vijeka: mornari će Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo U granju, savijet će se dozrelo klasje zemlji. Voljet će se mladići i djevojke kao što se prije njih Nikada nije volio nitko. U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru Plodovi, prolazit će njih dvoje Alejom ispred Sveučilišta; zatim će Šetati pod kestenima na Griču Držeći se za ruke, dugo, dugo, kao što se prije njih nitko Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu Starinsku i spaziti oboje; ne njima leži srebro mjesečine (Kako je negda počivalo na tebi I meni u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube, Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li Ili čitam pjesnika Koji je pjevao o mojoj ljubavi? Dragutin Tadijanović |
- 21:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||