Proživjeti stoljeće. Ostaviti iza sebe trag. I to kakav trag.
KAD MENE VIŠE NE BUDE
Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se desiti ništa što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijet će se dozrelo klasje zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spaziti oboje; ne njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?
Dragutin Tadijanović
Post je objavljen 03.11.2005. u 21:35 sati.