Iako baš ne volim prigodničarenja i otvaranja tema uz ovaj ili onaj datum, danas imam potrebu razmijeniti nekoliko riječi o jednakosti i ravnopravnosti žena. Naime, ako se pojedina pitanja otvaraju tek prigodno, onda je jasno da ona nisu u fokusu, i da je zapravo riječ o alibi zainteresiranosti. Kako mi u Hrvatskoj volimo trošiti i riječi i vrijeme na žustre rasprave obrnuto proporcionalno od njihove važnosti, nije ni čudo da nam izmiču prava pitanja iz središta pažnje pa onda imamo osjećaj kako život ide drumom, a javna pozornost šumom.
Kao opravdanje za to, što unatoč tome otvaram ovu temu, želim istaći da sam i osbno kao nadležni ministar predvodio neke vrlo značajne projekte na uspostavi institucionalne infrastrukture kako bi se ipak učinio, ne samo verbalni, već i stvarni iskorak u ostvarivanju značajnije rodne ravnopravnosti. Pa tako navodim kao podsjetnik slijedeće: Predvodio sam projekt izrade Zakona o ravnopravnosti spolova, projekt Izmjena i dopuna Zakona o radu, kojim se po prvi puta u našem zakonodavstvu zabranjuje bilo koji oblik spolne diskriminacije na poslu, projekt Zakona o sprešavanju obiteljskog nasilja, prvoga takve vrste na našim prostorima, projekt uvođenja institucije Pravobranitelja za ravnopravnost spolova, sudjelovao sam u projektu osnivanja vladinog Ureda za ravnopravnost spolova. Sve su te institucije zakoni profunkcionirali za mandata naše Vlade. Od tada se, nažalost, i nije bogzna što učinilo. A ove institucije i zakoni čine samo nužnu, ali ne i jedinu pretpostavku da se stavri pokrenu i svakodnevnom životu. I stanje je daleko od zadovoljavjućega, i u segmentu zaštite ženskih ljudskih prava, i zaštite na radu, i zaštite od mobinga, i zaštite od obiteljskog nasilja. Mnoge žene trpe dnevno zbog svojega spola različite oblike diskriminacije i manje ili više otvoreno nasilje. To nije i ne može biti stanje koje se može i smije prihvatiti, jednom u godini na to podsjetiti i stvari pustiti da idu kako idu. Danas sam imao prigodu sudjelovati na tematskoj raspravi Odbora za ravnopravnost spolova na temu ravnopravnosti žena na tržištu rada. Otišao sam pomalo frustriran činjenicom ponavljanja iz godine u godinu istih općih mjesta, umjesto konkretnih ocjena onoga što se učinilo ili nije učinilo. Upozorio sam na problem krajnje nezadovoljavajućeg broja i muškaraca i žena sa završenim fakultetima, negdje na polovici EU prosjeka, što uvelike otežava kvalitetnije pozicioniranje na tržištu rada. Još je veći problem niska stopa zaposlenosti i muškaraca i žena, pri čemu žene kao slabije na tržištu rada prolaze u tom slučaju lošije. Iako visoka razina zaposlenosti i obrazovanosti još uvijek sama po sebi ne jamči ravnopravnost na tržištu rada, ona je preduvjet da se stanje organiziranom i planskom akcijom mijenja. Prisjetio sam se i podatka o 80 000 ljudi koje smo u tri godine zaposlili putem mjera aktivne politike zapošljavanja. Među tih 80 000 ljudi 47% su bile žene. Aktualna Vlada te je mjere ukinula i danas se spominje nekakav projekt u kojemu je zaposleno 29 (slovima: dvadeset i devet žena). Ne 29 000. I to je to. Umjesto da se jača koncept dvohraniteljskih obitelji, da se stimulira zapošljavanje žena, kao zalog njihove ekonomske neovisnosti, na djelu je koncept retradicionalizacije obitelji u kojoj se ženi namjenjuje mjesto roditeljice, kuharice, spremačice i bračne družice. U tom su konceptu ravnopravnost spolova i briga za žene tek licemjerna floskula.
A ja svim ženama čestitam 8. Ožujka, Međunarodni dan žena.