Nešto u meni

04 veljača 2014

Opori dan.Nije istinu toliko bilo teško izgovoriti koliko ju je teško bilo čuti u tom trenutku neočekivanog pražnjenja nakon čega mi se um cijedio po jeziku izazivajući trnce po grlu i prsima koji su mi na trenutke oduzimali dah .

Hiperventiliram !Zastenjem ,pružajući ruke prema prozoru sa željom da udahnem pahuljice.Ta bjelina ,sveprožimajuća i staklena,osjetim kako klizim po ledenoj oštrici ponosa i padam u procijep negdje unutar sebe i gledam se kako spavam u potpunom mraku.S vrha dopire svjetlost pa jasno nazirem obrise svojih ruku i stopala ispod dugačke haljine.Ruke su mi bijele i prozračne.Čiste.Izgledam kao da sanjam kako nestajem nedoživljena,nedosanjana u nekom novom svijetu koji me želi promijeniti,silom.

Zašto?

Koliko mogu biti bitna i što bi se zapravo moglo značajno promijeniti?

Gle,stvarno se dobro osjećam.Savršeno.
Reći ću ti jednu tajnu...

Vidim kroz mrak.
Nečujno.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.