Volim kad se ne moram previše angažirati oko raspleta koji se ionako moraju dogoditi jer ono što ti ne pripada u životu zapravo nemaš pravo svojatati,zadržati , koliko god da si u tu priču unio onaj najbolji dio sebe,svoje cijelo srce.No angažirana sam maksimalno i tuga koju nastojim otpustiti je neizreciva.I dok pišem ovo izlažem se riziku da izazovem strujni udar jer svakim novim udarcem po tipkovnici postajem kiša,dok mobitel cijelo to vrijeme ne prestaje zvoniti zbog čega se osjećam kao Robin Williams u Dead Poets Society. .
Nisam zamišljala da će me tako rasturiti odlazak iz udruge.Iako nisam stručno kompetentna dala sam im ono što sam dobila kao svoj neki dar,pregršt kreativnih ,unosnih, izvedivih ideja i otvoreno srce.Već nakon godine dana sa njima shvatila sam da sam potpuno promašila svoj životni poziv i da ponovno imam priliku biti brucošica nalazila bih se na studiju defektologije sigurna što želim raditi u životu.Ovako ta je priča za mene bila polovična jer nisam u nju mogla uči do kraja ,uvijek je postojao taj nedostatak kompetentnosti,stručnosti i znanja koji bi mi osigurao bolji status u očima gerijatrije koja me nikada nije prihvatila jer sam im previše mirisala na promjenu na koju nisu bili spremni.Za njih sam bila čudakinja,čaknuta umjetnička duša, preslobodna, preizravna ,definitivno previše idealistički orijentirana i previše ispred njihovog vremena.Ljudima ništa ne znači dobrota i iskreni entuzijazam pa ni jasna vizija jer ako im se ne sviđaš prišit će ti mnogo toga ,a zbog toga koliko god da sam povučena i sklona izbjegavati bilo kakve grubosti i verbalne konflikte na kraju sam morala progovoriti ,sa treskom zalupiti vratima i završiti tu priču.Osim što sam se danima borila sa osjećajem vlastite promašenosti i nedefiniranosti, još su i oni,moja ekipa svojim suzama i podrškom iz srca pridonijeli mojem totalnom raspadu sistema jer neće im biti jednostavno krenuti ispočetka.Promjena razmišljanja je ono što im treba da bi preživjeli i opstali u nemilosrdnom svijetu,a za to cijela ta uprava nije spremna, osim toga nisam prepoznala osobu osobu koja bi ih mogla voditi.Zastrašuje me ljudska krutost i ustrajanje u glupom uvjerenju da se stvari mogu odvijati na identičan način kao i prije dvadeset godina no nadam se da će to čim prije shvatiti i nastaviti uspješno postojati kao zajednica koja može ovaj svijet svojim djelovanjem učiniti boljim mjestom za život.
Hvala vam dečki,u ove dvije godine i devet mjeseci koliko smo bili zajedno oplemenili ste moj život na tisuću načina,uz vas sam naučila toliko puno novog o sebi,o životu,o predrasudama i stigmatizaciji,o ljubavi i prijateljstvu i nevjerojatnim mogućnostima u kojima su se ispreplele niti našeg zajedničkog životnog tkanja. Nepovratno ste promijenili moj pogled na svijet i zbog toga ću vas nositi u svom srcu zauvijek.
Svaki kraj je novi početak .Uskoro će se vijoriti zastave podignute na novoj ideji koja klija u meni koja će obilježiti moj život na nebrojene načine i krenut ću dalje kao bogatija i bolja osoba ,zbog vas ekipo jer ste oplemenili moj život i zbog sebe jer mi ništa drugo ne preostaje.
Moje zastave uvijek su iste boje....
P.S. Orlando,hvala ti !
O Captain! My Captain!
28 kolovoz 2013komentiraj (8) * ispiši * #
