Susjed je započeo sa svojom uobičajenom jutarnjom dozom jazza kidajući mi zadnje komadiće sna u kojem sam se koprcala sve dok napokon nisam otvorila oči shvaćajući da je ovo jedno od onih zen zora kad se probudiš pomalo odvojeno od sebe izlažući se nekoj vrsti samopromatranja.
Kad sam stigla do kuhanja kave već je prebacio na Gary Moora ,tako da se nakon njegovog prvog rifa i mog prvog prvog srka dan počeo polako odmotavati.Na lokalnom portalu obavijestili su da su čopili nekog.Izgleda da bi se moglo dogoditi da ovog ljeta u našem sjebanom gradu i istim takvim životima neće biti čokolade.Mislim mogu prešutjeti neke stvari no to ne znači da se one neće prestati događati.Sve je to tu utisnuto unutar mene poput bar koda i ima svoju cijenu.Sjetila sam se da sam neki dan napokon kupila boju za printer pa preko bloga ispisujem nekoliko svojih pjesama te ih teatralno proživljavam likujući od zadovoljstva zbog zgusnutog viška riječi,misli i osjećaja koje mogu sasvim dobro izgledati na papiru ostavljajući trajni dokaz nehotičnog pomicanja granica zdravog razuma.
Moram priznati da se uopće nisam dobro i dok ispisujem ove redove osjećam da se nalazim pred psihofizičkim kolapsom uzrokovanim osobnom netrpeljivošću i nezadovoljstvom.Ne prepoznajem osobu u koju sam se pretvorila zadnjih godinu dana i što je najgore ta činjenica bolno iritira.Sinoć me još uz sve to Kundera svojim Identitetom praktički naveo na harakiri. Pobogu pa radi se o časti.
Ne znam jesam li dosad spomenula kako vjerujem u anđele, naše nevidljive pomagače?Često zametnem stvari koje ni uz najbolju volju ne mogu pronaći i mislim da je nepotrebno objašnjavati koliko me to izbaci iz takta pa sam s godinama uspostavila vezu sa anđelom koji pronalazi izgubljene stvari.Nazvala sam ga Sveti Anto (mislim da to nije onaj sveti Anto jer s tim teorijama nisam na čisto) i kad nešto zametnem lijepo ga pozovem i zamolim da mi pokaže gdje se nalazi to što tražim.Ako se dovoljno opustim obično dobijem odgovor kroz nekoliko minuta .Nikad nisam mogla shvatiti zašto mi je tako teško tražiti pomoć i za neka druga pitanja na primjer da mi pomognu odmrsiti klupko u koje mi se zapetljao život ili pokazati smjer u kojem trebam krenuti kako bih došla do sebe.Imam nerazrješivi problem sa Molim te,a možda bi mi bilo lakše,moguće da bih dobila i odgovore samo kad bih se prepustila s potpunim povjerenjem čudesnim putevima božjim. Teško mi je sada dalje propitkivati se o tome.
Sada se idem spakirati za put prema mojoj omiljenoj destinaciji,Jadranskom moru.Dok gradim kule u pijesku i istražujem morske dubine,kao dokaz da vas neću zaboraviti i da ću misliti na vas drage mi blogmejtse ,prilažem fotografiju svoje nove majice za plažu (ChinaShop) koju ću nositi cijeli,svaki dan.Uživajte u ljetu!
Sad kad sam postala ovu drugu sliku sjetila sam se jedne svoje pjesme koju sam napisala no o tome neki drugi put.Osmijeh mi je na licu.Nadam se da je i vama?!Tko kaže da nema sira?
cheese
09 srpanj 2013komentiraj (9) * ispiši * #
