Iz nekog sam čudnog razloga zavoljela anatomiju.Kad promatram ljude njihove pokrete,oblik i građu tijela, njihovu ljusku,ne mogu odoljeti da im ne zavirim ispod kože.Ponekad mi se posreći pa im mogu staviti svoje prste između rebara,kliziti gastrocnemiusom na potkoljenici ili tipkati po vratnim kralješcima,osjetiti vrelinu jetre,ledom okovane bubrege ili uživati u gotovo neprimjetnom pomicanju prsnog koša.
Danas mi je pažnju privukla amigdala,moja lako nadražljiva amigdala koja se već od jutra ponaša kao da nije dio mene.Meni je jasno čemu služi,kako funkcionira i vjerujem da ako dovoljno pozornosti obratim na nju da će se umiriti i vratiti svojoj primarnoj funkciji koja se neće kositi sa zdravim razumom no nisam sigurna da to uistinu želim.Razmišljam koliko sam puta plakala od sreće i kad dobro promislim mislim da je to bilo svega dva puta u cijelom mom životu i to su ujedno bile suze olakšanja.Danas se osjećam tako ranjivo, bespomoćno i ogoljelo da ću se zasigurno do kraja dana pretvoriti u kišu koja će isprati sve moje tragove koje ostavljam na cestama koje koristim za bijeg iako znam da ne vode nikuda.
Za dobivanje kompletne slike vrijedi pogledati,a zatim poslušati :
Sva sam touchy od ovog...
No ovo možda puno bolje dočarava moj osobni krešendo:
Lako nadražljiva amigdala
28 lipanj 2013komentiraj (4) * ispiši * #
