Nikada nisam voljela poeziju.Zapravo bi točnije bilo reći da je nikada nisam cijenila ni razumjela.Sjećam se kako smo u gimnaziji pod rukama nosili neke duboko poetične knjige iz ovog i onog razdoblja kako bi sami sebi izgledali pametniji,a zapravo smo bili deep,dark and drunk pomodari koji su u torbi skrivali Treći Reich i plakali na Lovca u žitu.
Imala sam tada tog svog prvog ozbiljnog dečka,umjetnika,slikara i sjećam se kad mi je onaj dan kad me ostavio rekao one šekspirijanske misli Ne miriše sve što se zove imenom ruže smatrajući da sam previše sklona anrhizmu,uništenju i da se ne ponašam kao dama. Jebi ga on je ipak čitao poeziju i kad gledam iz ove perspektive možda je bio i u pravu,tada.
No život te natjera na poeziju i samo je pitanje vremena kad ćeš propjevati i iz kojeg razloga.Mislim da mi se to dogodilo kad sam se prije dvije godine tri puta selila u periodu od osam mjeseci.U jednoj od tih seoba nastanila sam se u jednoj velikoj trošnoj kući na katu do kojeg su vodile strme,spiralne stepenice.Ta je kuća pripadala jednoj nobel obitelji koja je imala svoju tragičnu priču; djeca posvađana,roditelji preminuli i o njima se još uvijek ne govori sve najbolje kako obično bude slučaj sa mrtvima,a nasljednike za kuću uopće nije bilo briga jer su mrzili i nju i sve uspomene utkane u njene zidove.Takva je energija bila u toj kući.
Prve večeri taman kad sam pokušala zaspati začula sam škripu stepenica i tupi udrarac po vratima.Ispunjena jezom jedva sam zaspala.Svaka naredna večer bila je ista.Nisam se osjećala nimalo ugodno u toj kući.Treće jutro pozvonio mi je poštar na vratima i gurajući mi u ruke poštu koja nje bila za mene ispričao kako je prije godinu dana pronašao dedu mrtvog na stepenicama.Osjetila sam kako mi se nelagoda širi cijelim tijelom no tjerana nekom znatiželjom popela sam se na tavan u nadi da ću pronaći sliku svog stanodavca.
Na tavanu me dočekalo puno različitih starih stvari koje su pripadale toj obitelji.Moju pažnju zaokupirao je jedan srebrni svijećnjak,šahovska ploča sa svim figurama,mali retro radio na baterije i njegova slika,markantan gospodin u godinama,sanjarski pogled i lice izbrazdano alkoholom.Ispod slike nalazila su se tri prašnjava rokovnika na kojima je pisalo Sveske .Potrpala sam stvari u košaru i spustila se sa tavana.Upalila sam svijeću ,načela butelju i otvorila prvu prašnjavu svesku.Narednih deset noći nisam mogla sklopiti oči od starčevog tumaranja po kući.U svakom udarcu i zveketu mogla sam osjetiti kako mu je kucalo srce,kako je pijan teturao po kutevima spotičući se u namještaj,kako je plakao od nemoći i tuge ,kako ga je grizla samoća ,kako je umro poput psa i kako još uvijek nije našao svoj mir.
Čitajući te sveske moja potreba za alkoholom se povećala i šećući tako njegovim životom ,hipersenziblna ,dirnuta i omamljena nisam shvaćala kako postajem sve više opsjednuta.Pamtim večeri u kojima sam željela umrijeti jer mi je bol bila nepodnošljiva.I plakala sam ,puno sam plakala,gušila sam se u suzama i znam da sam tada po prvi puta napisla nešto dovoljno duboko i poetično, a opjevalo je sav moj očaj u kojem sam se nalazila.I kad više nisam mogla razaznati što je za mene sreća,što je tuga,gdje sam,gdje pripadam,do kojih granica mogu ići i koji je smisao cijele ove farse, sjetila sam se jednog jutra, dok mi se kava hladila na stolu ,a moj pogled lutao po susjedovom dvorištu,kako sam prije dvije godine sanjala da stojim uz isti takav rustikalni prozor kraj kojeg sam stajala i tada i gledala identični prizor : stablo jabuke,starinska sorta,ogoljelo i na njemu tri crvena ploda.S druge strane tog prozora ,u sobi je stajao čovjek ,slika i prilika oronulog Ivice Kičmanovića,prislonio mi je ruku na solarni pleksus i naredio mi da mu dam svoj dah dok me zauzvrat protresao nekakvom snažnom energijom.Prije nego mi se san srušio zadnje što sam vidjela bilo je to stablo i jabuke na njemu.
Zureći u te jabuke , ispunjena nekim jezovitim osjećajem ,naglo sam se okrenula,udarila u stol ,prosula kavu po njemu i izbezumljeno otrčala po torbe i kutije u koje sam mahnito počela trpati stvari.Pokupila sam šah,svijećnjak,radio i sveske koje sam pronašla na tavanu i doslovno pobjegla iz te kuće.U toj sam jurnjavi i spoticanju prihvatila poeziju kao nešto meni svojstveno.
Pristala sam na poeziju samo iz jednog razloga, da ne poludim.
Imala sam tada tog svog prvog ozbiljnog dečka,umjetnika,slikara i sjećam se kad mi je onaj dan kad me ostavio rekao one šekspirijanske misli Ne miriše sve što se zove imenom ruže smatrajući da sam previše sklona anrhizmu,uništenju i da se ne ponašam kao dama. Jebi ga on je ipak čitao poeziju i kad gledam iz ove perspektive možda je bio i u pravu,tada.
No život te natjera na poeziju i samo je pitanje vremena kad ćeš propjevati i iz kojeg razloga.Mislim da mi se to dogodilo kad sam se prije dvije godine tri puta selila u periodu od osam mjeseci.U jednoj od tih seoba nastanila sam se u jednoj velikoj trošnoj kući na katu do kojeg su vodile strme,spiralne stepenice.Ta je kuća pripadala jednoj nobel obitelji koja je imala svoju tragičnu priču; djeca posvađana,roditelji preminuli i o njima se još uvijek ne govori sve najbolje kako obično bude slučaj sa mrtvima,a nasljednike za kuću uopće nije bilo briga jer su mrzili i nju i sve uspomene utkane u njene zidove.Takva je energija bila u toj kući.
Prve večeri taman kad sam pokušala zaspati začula sam škripu stepenica i tupi udrarac po vratima.Ispunjena jezom jedva sam zaspala.Svaka naredna večer bila je ista.Nisam se osjećala nimalo ugodno u toj kući.Treće jutro pozvonio mi je poštar na vratima i gurajući mi u ruke poštu koja nje bila za mene ispričao kako je prije godinu dana pronašao dedu mrtvog na stepenicama.Osjetila sam kako mi se nelagoda širi cijelim tijelom no tjerana nekom znatiželjom popela sam se na tavan u nadi da ću pronaći sliku svog stanodavca.
Na tavanu me dočekalo puno različitih starih stvari koje su pripadale toj obitelji.Moju pažnju zaokupirao je jedan srebrni svijećnjak,šahovska ploča sa svim figurama,mali retro radio na baterije i njegova slika,markantan gospodin u godinama,sanjarski pogled i lice izbrazdano alkoholom.Ispod slike nalazila su se tri prašnjava rokovnika na kojima je pisalo Sveske .Potrpala sam stvari u košaru i spustila se sa tavana.Upalila sam svijeću ,načela butelju i otvorila prvu prašnjavu svesku.Narednih deset noći nisam mogla sklopiti oči od starčevog tumaranja po kući.U svakom udarcu i zveketu mogla sam osjetiti kako mu je kucalo srce,kako je pijan teturao po kutevima spotičući se u namještaj,kako je plakao od nemoći i tuge ,kako ga je grizla samoća ,kako je umro poput psa i kako još uvijek nije našao svoj mir.
Čitajući te sveske moja potreba za alkoholom se povećala i šećući tako njegovim životom ,hipersenziblna ,dirnuta i omamljena nisam shvaćala kako postajem sve više opsjednuta.Pamtim večeri u kojima sam željela umrijeti jer mi je bol bila nepodnošljiva.I plakala sam ,puno sam plakala,gušila sam se u suzama i znam da sam tada po prvi puta napisla nešto dovoljno duboko i poetično, a opjevalo je sav moj očaj u kojem sam se nalazila.I kad više nisam mogla razaznati što je za mene sreća,što je tuga,gdje sam,gdje pripadam,do kojih granica mogu ići i koji je smisao cijele ove farse, sjetila sam se jednog jutra, dok mi se kava hladila na stolu ,a moj pogled lutao po susjedovom dvorištu,kako sam prije dvije godine sanjala da stojim uz isti takav rustikalni prozor kraj kojeg sam stajala i tada i gledala identični prizor : stablo jabuke,starinska sorta,ogoljelo i na njemu tri crvena ploda.S druge strane tog prozora ,u sobi je stajao čovjek ,slika i prilika oronulog Ivice Kičmanovića,prislonio mi je ruku na solarni pleksus i naredio mi da mu dam svoj dah dok me zauzvrat protresao nekakvom snažnom energijom.Prije nego mi se san srušio zadnje što sam vidjela bilo je to stablo i jabuke na njemu.
Zureći u te jabuke , ispunjena nekim jezovitim osjećajem ,naglo sam se okrenula,udarila u stol ,prosula kavu po njemu i izbezumljeno otrčala po torbe i kutije u koje sam mahnito počela trpati stvari.Pokupila sam šah,svijećnjak,radio i sveske koje sam pronašla na tavanu i doslovno pobjegla iz te kuće.U toj sam jurnjavi i spoticanju prihvatila poeziju kao nešto meni svojstveno.
Pristala sam na poeziju samo iz jednog razloga, da ne poludim.
