Rangerland - Dark Ranger`s thoughts of tomorrow

11.05.2006., četvrtak

Smrt na asfaltu

Foto: Vjesnik.hr Tko ovo čita neka zna da je riječ o stvarnom događaju kaoji se dogodio danas oko 13:30 (za koji sat bit će u novinamna na netu) Kao i svaki radni dan za pauzu sam otišao u omiljenu pekaru po sendvić i pizzu. I na tom putu prolazim trešnjevačkim placom. Danas mi je pažnju privuklo malo neobičan događaj. Tučnjava između dva tipa od kojih je jedan imao oko 60tak god (izgleda kao i svaki drugi 60tgodišnjak koji vrijeme provodi na zagrebačkim ulicama), a drugi je bio 40tih godina (izgleda kao beskućnik ili alkoholičar). I nije to bila neka ozbiljna svađa, jer mi se u početku činilo kao da se zajebavaju, a poslije sam shvatio da se tuku zbog nečega, i izgledalo mi je kao tuča dvoje 6-togodišnjaka (samo šamari, udarci u rame i naguravanja). Nakon što sam kupio sendvić, na povratku sam zapazio ljude skupljene u krug oko nečega, a kad sam se vratio vidio sam da na pločćniku leži onaj 60godišnjak. Bilo mi je jasno kako je svađa završila, jer su ga ljudi pokušavali okrenuti na stranu (tada sam pomislio da je vjerojatno pao u nesvjest, a to mi se i činilo logičnim jer je onaj drugi sjedio na klupici par metara dalje). U međuvremenu je došla Hitna, te je liječnik nakon prvog pregleda, uzeo aparat za oživljavanje i krenuo s postupkom. U tom sam trenutku shvatio da je čovjeku vjerojatno srce stalo, ali kako je oživljavanje napravio samo jednom (koliko sam ja primjetio) mislio sam da su ga vratili. U tom trnu šok! Bolničar odlazi do vozila i donosi crni pokrivač kojim ga prekrivaju. Tada sam shvatio da je čovjek mrtav. Od ljudi koji su vidjeli više od mene čuo sam da ga je onaj što sjedi na klupici udario nečim. Naravno u svo to vrijeme (nekih 10tak min) policije nigdje. Sad se pitam koliko vrijedi ljudski život u HR? Odmah mi pada ona čuvena Milasova da je kila mozga 4 kn. Život je onda još jeftiniji jer se ne može mjeriti na taj način. I u čega se mi to pretvaramo? Bezosjećajne ljude koji ne žele spriječiti sukob između dvije osobe na ulici jer ljudi su prolazili kao da se oni ne tuku. Poslije su svi bili zgroženi, ali kad su ga prekrili sve je krenulo svojim tokom (švercer je i dalje ispod glasa vikao “cigarete, cigarete”). Zar nam je toliko loše u životu da nas tuđi problemi više ne zanimaju? Ili nas zanima samo ono što se odnosi na nas. Ako je tako kako onda možemo imati obraza tražiti pomoć kad nam je teško, jer ako mene ne zanima tuđi problem, zašto možemo misliti da druge zanimaju naši problemi? I u što s eto moj kvart pretvara, u ulični front (granata na ulici, ubojstvo u narodnjačkom klubu, tatini sinovi kao Schumacheri itd)? I gdje su sada političari, sudci i policija kad ih trebamo. Vjerojatno su zaboravili na nas, ali nas neće zaboravit svakok 1. U mjesecu kada trebaju naplatiti porez za svoje plaće? Užas, svi smo mi licemjeri i zato nemamo pravo govoriti da nam je loše. Treba nas biti sram što uopće govorimo da smo živi, jer ovo život nije. I sami smo krivi za to.

- 15:10 - Narod veli.... (26) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.