|
(ulomak iz romana u nastajanju...)
(On sjedi u dnevnom boravku,zaboravio je upaliti tv,radio,mobitel mu već četvrti dan za redom nije na punjenju,kuhinja mu je uredna i čista,
krevet namješten,jer on se pretvorio u kip.U istim je hlačama i majici,modre boje.Zuri u jednu točku i razmišlja,razmišlja toliko da bi mu se glava mogla raspuknuti,
raspuknuti poput lubenice ako je baciš s desetog kata na beton,ali on ne živi na desetom katu.
No mogao bi skočiti,dovoljno je da izađe van,da pohita do prvog vijadukta.
Ali on to neće učiniti,to ću vam odmah reći.Nikad nije razmišljao o samoubojstvu,on je prije čovjek koji se bori za život,no o tome ćemo neki drugi put,sada nije ni vrijeme ni mjesto za to.Da nastavimo,on sada sjedi i to sada je već prošlo nekoliko puta,to sada je već i prošlost i sadašnjost,a kako se čini biti će i budućnost.Njega treba dobro protresti za ramena,ali nje nema,ona ga neće protresti za ramena,neće ga niti poljubiti,niti izazvati da iskorači iz svoje sigurne zone.Tako je to kad je otjeraš,kad si ponosan,kad srce staviš pod anesteziju-misliš to je privremeno,a onda se to otegne,odulji i srce završi u komi.Što ćemo s njim,nitko nema pojma.Morati ćemo ga pustiti da se prisjeća...da se prisjeti dovoljno da se povrati u život,da se trgne,da sam sebi podari šamar,pljusku,trisku i da ponovno bude živ.)
|