|
U svim mojim prošlim tekstualnim oblicima,nikada te nisam tako nazivala,to je stoga što to još nisam bila zamislila,
ta me fraza nije dovoljno snažno dotakla,nije mi se uvukla pod kožu,nije tekla mojim venama poput krvi,bila je tek nešto
usput,nešto sa strane,nešto kraj čega sam prolazila tisuću i jedan put,ali se nisam zaustavila,nisam,ne.
Često nam se dogodi da prolazimo tako pored nekih očiju,nečije kose,nečijih kostiju,nečijeg obličja,a da ni ne zamjetimo
taj jedan svijet,ni ne zapitamo se što se sve u njemu krije.
Hmmm, i sama to činim,nesvjesno češće.
A onda jednog dana,odjednom kao da prstima prođemo preko tipke prekidača i hop,upali se svjetlo,a nekad se i ugasi,pa zavlada mrak,
ovisi,to već ovisi o tim drugim očima,jer kad se dovoljno duboko zagledaš u njih,one oslikaju ono što mogu dati.
Dan ili noć.
I tako sam ti posvetila ovu frazu,nekako je to došlo sasvim nenadano,kao što i ti uvijek tako nekako dolaziš,pa odlaziš,
a zapravo je najčudnije od svega što nikad zapravo nisi otišao.
Da bi netko bio tu,puno je više potrebnije od koraka,glasa,slučajnog dodira,ili zagrljaja.
Potrebno je zasaditi sjeme u umu i srcu i duši,pa onda ako je sjeme zdravo,iz njega niče dan po dan jedna nova grančica,
a na njoj list po list,čitava jedna krošnja,krošnja života,krošnja života unutar života,krošnja unutar krošnje,ti unutar mene,
i kako bi onda bilo bitno vidjeti te,dotaknuti ili osjetiti tvoj miris,kako bi to bilo bitnije,snažnije od ovoga što je?!
Dodir može uzmanjkati,miris nestati,vid se zamutiti,ali živjeti u srži nečijeg života,biti život sam,to je pobjeda,Mon Cheri!
Od te se pobjede i jedino te,istinski budi i živi Mon Cheri,Mon Cheri,Mon Cheri...
|