|
Kad sve utihne,kad se prolaznici uvuku u svoje majušne nastambe,u ta svoja četiri zida,bez obzira imaju li tristo kvadrata ili petnaest uvijek se nađu pred zidom.Uvijek.Odijeljenje od svega za što su potrebni koraci,pitanje koraka,par,ili nepar,ali koračanje je to koje daje mogućnosti.
Ove zablude od kvadrata su samo odgađanje ili ubrzanje,kako god to želite nazvati,ali to je činjenica.Tu gdje se svi skrivamo,pomalo lažan osjećaj u koji volimo uroniti,a duša,a srce,a mi u cijelini,mi smo na pladnju,samo je naše fizičko otklonjeno od te velike gozbe od koje ne možemo sebe ukloniti,pa onda jednom kad istinski iskoračimo van,ali svjesno,onda više ništa nije nemoguće,jer smo shvatili,napokon jesmo,kolika je svemoć i nemoć istovremeno u nama.
A to daje forcu,biti do kraja to...
I onda više ne trebaju brave,ključevi,zakloni,kad shvatiš da ta sva tjelesnost nije bitna,već sadržaj.
A ako ga nemaš,to će ti najbolje otkriti tvoj strah. Tu smo svi manje više svi isti,ali naše reakcije na to nisu.
Reakcije.
|