|
Odjednom sam te uhvatila u trenutku i nimalo nisam dvojila,ne dvojim kad su emocije u pitanju,
ti si pomalo dalek,hladan i nedorečen,no znam,to nije zbog mene,nikad to nije bilo zbog mene,to je jer je,jer si živio svoj život.
Kao što i ja živim svoj.Ti si poput velike planine konkretan,snažan,postojan,svjestan sebe i promatraš me i ispituješ i ne vjeruješ mi,a meni je to,meni je to najuzbudljivija stvar na svijetu,jer nikad nisam voljela ljude bez duše,bez obzira,bez manira.
Zapravo čitava je ova stvar,stvar našeg suodnosa toliko nježna i krhka,jer niti ti,a niti ja ne pružamo okove,ne,ne!Ne,ne!
Zapravo ti sve promatraš,a ja sve vidim.
Ti u moje dlanove slijevaš vodu,a ja je pijem.
I ništa tu nije bezobrazno,prljavo,ružno,izmanipulirano,već jednostavno je.
I ljepota je u tome što nema zahtjeva i prohtjeva,osim,ah,možda toga,s moje strane da se popnem na vrh prstiju i da te zagrlim,
jer to je,što je,izraz naklonosti srca,a za srce straha nema,čak ni kad mu podare pljusku!
|