|
Neku sam noć zakasnila na zadnji trajekt,bila sam toga svjesna,zapravo možda bih mogla reći da sam to učinila namjerno,svojevoljno,u svom sam umu imala zamisao,zakasnit ću,zakasnit ću...željela sam naime provesti noć na kolodvoru,željela sam zapravo biti poput stranaca koji vječito čekaju buseve,avione,tramvaje,prijevoze,željela sam iskusiti život ljudi koji putuju...doduše,putujem i ja,ali moja putovanja su više planirana i nema nekih odstupanja,nema rupa,nema razdjeljaka,a sad,sad sam baš to doživjela i shvatila sam da te rupe,najčešće ispadnu pomalo prljave i ružne,bez ikakve estetike,jer nose kamen u dnu trbuha,neku dozu nemogućnosti,jer noć nema previše opcija...ili ćeš biti prljav ili čist...na kolodvoru,jel?!
Kad sam u pet ujutro napokon bila na trajektu,kad sam sjela u salon i promatrala more,osjećala sam se napokon čistom i živom,osjećala sam se da sam doma i samoj sam sebi rekla da mi više ne treba još jedna noć na ''kolodvoru'' duše...
|