Danielaland : Svevremenski let

Danas, danas je bio tako lipi dan, znala sam da æe biti poseban, ja mogu sve, znaš li?
Uistinu mogu, samo kad poželim i kad se dam.
Dakle danas sam te èula, doduše u pozadini, ali sam ipak èula tvoj glas, ma i više od toga,
jer rekli su mi da me spominješ èesto i preèesto i srce mi je stiglo u grlo.
I uopæe mi više nije bilo bitno što i kako, gdje i kad, samo sam bila sretna, najsretnija na svitu, na ovome svitu,
jer ti, ti, ti me nisi zaboravio, ti o meni misliš, govoriš i vjeruješ u mene, i nakon dosta vremena.
A sada, bome i sada, danas i ti si dobio znak, da ja isto tako mislim o tebi i da te sanjam, njegujem kao najkrhkiju biljèicu.
Ti si glavni zaèin mojoj hrabrosti i sada, sada mogu sve, samo budi tu i dalje budi tu, pretvori se u stalno bivanje za nas.
Za ovaj veliki, topli ljubavni balon od sreæe.

Od sjevera do juga postoje samo kilometri udaljenosti, èisto fizièki osjeæaj, samo ti dlan ne mogu dotaknuti,
ali zato se budim i idem spavati s osjeæajem uzbuðenja, radosti, mira, nježnosti.
Uhvatim se tokom dana kako se smiješim bez ikakvog opravdanog razloga i dok kuham ruèak i dok èinim kolaè.
Upravo zbog misli o tebi ništa mi nije problem, ništa mi nije teško, samo letim, a stopala su mi na tlu.
Èesto, tokom dana razgovaram s tobom u mislima, jako dobro znam što bi mi ti odgovorio i kako,
kad imam nedoumicu, pitam te u sebi i odgovor uvijek stigne.
Puštam da ova gustoæa osjeæaja natopljuje moje dane, tako je sjajan osjeæaj napokon voljeti nekoga tko to zaslužuje.
Voljeti nekoga tko mi ne dopušta da sumnjam u sebe, nekoga tko me uvijek potièe, nekoga tko mi daje, ništa ne traži,
a radosno uzima samo ono što sam mu spremna dati.
Voljela sam ranije, bila sam zanesena i luda, ali te su ljubavi od poèetka osuðene na propast, jer ja sam više davala, izgarala, poticala.
A ovo trajanje, ovo je nešto sasvim drugaèije, zrelije, mirnije.
Volim što mi nadopunjuješ reèenice, a i onda kad se nalazimo na suprotnim stranama nekih poimanja stvari, ti si jedini koji me
pokušava razumjeti, koji me istinski sasluša, to je rijetkost i meðu prijateljskim odnosima, a ovo, ovo je više no što sam se usudila sanjati.
Mi dolazimo iz dva tako razlièita svijeta, ali mi ih spajamo tako lako, i to me oduševljava.
S tobom nema drame, nema natezanja, nema ljubomore, ti uvijek pronaðeš pravu rijeè da me umiriš, ohrabriš, utješiš, razveseliš.
Ti mi daješ slobodu, ali me i èekaš dok se vraæam, a vraæam ti se jer si naš, bez fige u džepu.

Ti nikada nisi bio upitnik, nikada nisi bio neželjen, nikada o tebi nisam sumnjala,
tebe sam èesto željela, preèesto, pa i onda kad sam samo maštala o tome kako bi to bilo dotaknuti ti dlan,
kako bi to bilo poljubiti tvoj oèni kapak, kako bi to bilo da se tvoji veliki dlanovi uèvrste za moje bokove, nježno ali odluèno?!
I tako to nekako biva, kad o nekome mislimo, kad se predamo toj èežnji, ona se ostvari ako smo u njoj ustrajni dovoljno da dotakne to drugo biæe.
Onaj dan kad si me dotaknuo sve je postalo tako jasno i èisto, kao kad brisaèi na automobilu obrišu prljavo staklo.
Ti si mene svojom toplinom oèistio od svih sumnji, od svih loših ljudi i njihovih namjera.
S tobom sam se osjetila moænom i snažnom, i šaputao si mi svojim osmijesima, koliko me trebaš.
Tvoji doticaji nisu bili samo fizièka jasnoæa, oni su samo nadogradili sve ono što se izmeðu nas dvoje veæ odavno rodilo.
I ti si taj èovik od mora, soli, mareta, bure, juga, ti si svo moje vrime i nevrime, i sunce i oblak, toplina i hladnoæa, ti si mojih 155 koraka, toèno toliko.
Toèno toliko.
O tebi sanjam, u sebi te sanjam, u tebi živim i od tebe sebe nadživljujem, zbog tebe sam pomalo drska i odluèna, za tebe pišem stihove,
za tebe pišem tekstove bez poèetka i bez kraja, jer ne želim da zapoène ono što kraj nagovještava.
O tebi mi dolaze znakovi, tvoje me ime zapljusne u najbanalnijem trenutku, i ova je ljubav poput hostije èista, zbog tebe ne sumnjam u sebe, jer zbog tvog glasa ja sam još bolja, još luða, još više svoja.
A ti, ti me takvom voliš, kao što me nikada nijedan muškarac nije volio, i sada znam što ljubav uistinu je, èisto bivanje u tuðoj zjenici oka.
U tvojim oèima kestenja.
Znaš li, ha?!
Ma znam da ne znaš, koliko si mi se utkao u niti, koliko te pronalazim u glazbi, lišæu, koracima.
Nikada se još nisam osjeæala ovako lijepom i zadovoljnom sa sobom u nekome.
Ti me promatraš kao da sam posljednje ali i najveæe èudo, a ja te promatram kao sigurnu luku, ovdje, da, ovdje bi se napokon mogla usidriti,
ovdje bi mogla s tobom živjeti bez zapreka, prepreka, ogranièenja, jer ti, ti si moj jastuk, jorgan, moja najmanja i najveæa bol, moja najneobiènija zamisao,
moja strast i moje ludilo, moj mir, spokoj, moj dom i grob, moj grob...
U tebi i kroz tebe želim umrijeti, umrijeti za sve druge, a za tebe oživjeti i živjeti, zauvijek.

Danas sam se prvi put koristila javnim prijevozom od kad sam stigla gori, znam, jedan dio mene me vuèe da napišem doma, ali
drugi dio, ne, ne mogu to napisati, ne mogu jer otok i ja smo to, to jedno biæe, otok je moj dom,
pa ne zovu me uzalud moji boduli, bodulice, vole oni moju iskrenost, èistoæu, moju nepatvorenost i moju želju.
Zašto su me zavolili, kako oni kažu, zato što sam prva koja æe uskoèiti u svemu, triba li ovo? Daniela je tu! Triba li ono, Daniela je tu!
Zezam ih èesto, ha : da vam nima vaše purgerice, što bi vi? A? A, onda oni kažu, a nisi ti purgerica ti si naša bodulica, a meni srce bude puno, najpunije!
I nisam pisala o tome, nisam mogla, ne samo zato što sam plakala, a plakala sam u nedilju kad sam stala u trajektu i gledala kako se otišèe od obale,
i kad sam nabila sunèane naoèale, a suze su same klizile i klizile i klizile, nisu stale, a ja ih nisam niti brisala, samo sam gledala svoj otok i rekla mu, èekaj me, èekaj me, èekaj me!
Koja bol, veæa no od ijedne za nekom prošlom, propalom ljubavi!
A zapravo, koja sam ja velika, mala blesavica, pa ožujak je tu, iza ugla, ali, ali, ali...kad nešto ljubiš, kad neèemu pripadaš, pogotovo kad si ovako emotivan, smotan i veliki sanjar, sve ti se to uvijek èini tako grandioznim, ludim, velikim...ah!
Moj mi je otok dao sve, sve što sam ikada u životu željela i tražila, mir, strast, ljubav, tajanstvenost, snagu, spokoj.
Otok mi je izlijeèio rane, jer me prihvatio cijelu.
I obožavam što svi znaju moje ime, što mi kažu dojdi na kavu, dojdi na ruèak, dojdi, dojdi, dojdi.
Obožavam što mi prièaju svoje prièe, što me zagrle i što se sa mnom smiju, obožavam što smo svi potrebni jedni drugima i što opstajemo zajedno.
Volim što svi zajedno ispraæamo naše stare kad umru i što postoji ta posebna vrsta dostojanstva.
Volim što je na otoku još uvijek taj obièaj da u crkvu vode lijes, pa ga onda uz pjesmu svi isprate, jer, èovjeèe, pa zar to nije minimum, minimum poštovanja za onim koji je otišao?
Mi u velikom gradu kao da se jedva èekamo otarasiti tog lijesa, tog pogreba te muke, a ovdi, ovdi u ovom miru, kao da svi njeguju neèiji odlazak, svi se okupe, zapivaju, pozdrave, isprate i pojdu svojim kuæama, pa onda, onda, pomislim i ja tako želim pojti, jednog dana, ne onako brzinski dobar dan i doviðenja, i meni bi bilo drago i lipo, da mi ljudi dojdu, da mi kažu neku lipu riè, tipa: Daniela je bila svoja, niko ni zna š njon, ali imala je svoje biserje koje bi davala svima, pa èak i svinjama, jer uvik je želila da nahrani osmijehe!
Ja sam ovdi, ali nisam ovdi...ali sve je oke, sve je oke!

Još uvijek sam nesigurna u koraèanju ovim mojim ''starim'' a novim prostorom, još se moje tijelo navikava na moj vlastiti krevet,
ranije sam vjerovala kako tijelo iznimno dobro pamti, a u biti tijelo se samo izvrsno prilagoðava i zaboravlja, odbacuje ono što mu nije po volji.
Obje noæi koje sam dosad prespavala u gradu, obilovale su noænim morama, buðenju usred noæi i nekom nemiru.
Znam, još sasvim malo i to æe biti zaboravljeno.
Èitavo me vrijeme prate te duboke, smeðe oèi i još uvijek osjeæam vrelinu dodira njegove ruke, a u kriznim trenucima pustim si snimku našeg razgovora,
i on je oživljen, on se stvori ispred mene kao da je hologram, hologram koji stvara moja mašta, samoj sebi se nasmiješim i shvaæam da sam u tom trenutku glavna ja, nitko nema moæ nad snagom moga hira.
Sada se veæ mogu prisjetiti svakog dijela našeg razgovora, i najmanje pojedinosti, sada, stoga što ga ponovno želim sresti.
Sada jer slijedi išèekivanje.
Zanimljivo, u trenucima kada znamo da nam nešto slijedi, kroz to letimo, plovimo, žurimo, a onda, onda kad se završi,
tragamo za ostacima kojima se trebamo nahraniti, za komadiæima kruha koje bi bacili s balkona pticama.
I tako èovjek i sam kao da postane ptica, koja žudi za novim letom, za još jednim krugom, za još jednim zamahom krila...
Žudi biti ptica ljubavi, ljubavna ptica.

Noæas je sva moja nesreæa i sreæa, velièanstveni tornado, velièanstvena stvarnost od koje se ne može pobjeæi,
od ovoga ja ne mogu udaljiti svoje biæe, ovo je moja posljednja otoèka noæ za ovu godinu.
Kako bih mogla jednostavnim rijeèima doèarati sreæu koju osjeæam, jer sam sve ove mjesece živjela ovdje, jer me more hranilo, kupalo, oblaèilo,
njegovalo, tješilo, moje mi je More bilo poput Majke, a eto sada se moram odvojiti i pojti gori, u kako je Oliver otpiva : šume sjevera!
Netko bi reka, ta je mala dite juga, a ne, ne, ne, nisan...ja san dite Zagreba, hladnoæe i nekih predivnih uspomena, dok je moj grad bio grad,
dok sam bila dite, dok su živili moji najbliži, ali s vremenom grad je postao siv, tmuran i težak poput olova, no, ne, grad se i kao takav voli,
nisam ja postala dite mora jer me grad rastužio, o ne! Ja sam dite mora jer sam se zaljubila dok ni progovorila nisam.
No, pustimo te stare štorije, koga to još zanima, noæas je moja posljednja noæ i ja sam tako sjetna i tugujem. Tugujem jer neæu svako jutro vidit svoje more, neæu mu moæi priæi, dotaknuti ga barem prstom i nasmijati se, jer More je dite poput mene i zato je naša ljubav velika i nepobjediva.
Morska Daniela, Daniela More, i ako bi se ikada moglo vjenèati s Morem, ja bi bila njegova nevista...
Smijeh! Ovo nema nikakvu umjetnièku vrijednost, veæ samo se opraštam s Morem i tugujem, tugujem jer ne znam kako æu preživit zimu bez te modrine, osim što æu je moæi vidjeti svakoga dana u ogledalu, u boji svojih oèiju! Morskih oèiju!

Osjeæam da je danas zadnji dan plivanja u moru, more se veæ nalaktilo na obalu, bura nas izaziva,
temperature se spuštaju i znam da brojim kratko do povratka na kontinent.
Isto tako sve snažnija mi je potreba ostati ovdje, ne vratiti se gori, jer tamo živim jedan sasvim drugaèiji život.
Život koji je manje puniji.
Nebitno, u ovom trenutku to je nebitno.
Otoèka je kuæa danas sva blistala i sjajila, èitava je postala topla i živa.
Upalila sam vatru, rastvorila škure da se kroz prozore vidi nježnost i snaga.
Danas sam te osjeæala snažnije, od samoga jutra, i kroz oblake, hladnoæe, kroz jutarnju kišu.
Danas sam se osjeæala kao vladarica vremena, jer svo je vrijeme bitno vrijeme, vrijeme u kojem te bližim sebi.
Danas sam se prisjetila kako si me obgrlio i kako sam ti uzvratila, pa je tako nekako sve postalo slatko poput voæa, poput èokolade.
I dugo smo dugo prièali o svemu, kako bismo se pronašli u svim tim nitima...sutra je subota, sve se nastavlja, ponovno æu upaliti vatru,
promatrati i nebo i more i sve æe mi šaputati tvoje ime.

Oznake: ljubav

Nas dijeli toliko toga, znam, tebi je mnogo teže boriti se protiv crvenih zastava na ledenoj stazi,
no unatoè svemu èekam te na cilju, bodrim te i smiješim ti se, vjerujem u te!
U ljubav uvijek treba vjerovati, èak iako ima polomljene ruke, noge, pa iako joj i sama glava nedostaje.
Jer sve te prepreke, ljudske mane, godine, visina, težina, kolièina ne ZNAÈE ništa, ako u jednom trenutku, u jednom pogledu, sluèajnom pogledu, u mašti tog pogleda osjetiš sebe.
Naime nije lako, nije, svakodnevno osjetiti, vidjeti, doživjeti sebe u tom drugom biæu.
Ne, obièno ne vidiš niti boju oèiju, niti ton glasa, jer nije BITNO, jer ne uzdrma naše biæe do samog dna.
A onda jednoga dana, neki sluèajan dodir, ili malo više njih, naèine rapsodiju, pa èuješ Rahmanjinova, i ne možeš, ne, odustati od ljubavi, ne možeš odustati od sebe u tebi!

Oznake: ljubav

I dok su druge žene tražile dom, materijalno, neku stabilnost, ova je ludica, smotkica uvijek tragala i težila neèijem srcu,
neèijoj iskrenoj ljubavi, težila je i sada još uvijek teži za tim.
Ovu sad veæ odraslu ženu veæinom ogovaraju ili u nju upiru prstom, zašto se pobogu nije udala?!
Zašto nema djece?! Zašto nikamo ne pripada?!

A ja se, ja se samo nasmijem, nasmijem se, ne, nimalo pretenciozno, niti s bilo kakvim osjeæam zlobe ili mržnje, veæ èistim se srcem nasmijem,
pa onako pomislim: zašto se drugi brinu za moju sreæu, a ne za svoju?!
Zašto im je bitno imam li muža, ljubavnika, dijete?!
Zašto je drugima bitno što osobno nemam što oni sami imaju?! Ha?!
Ja nikad njih ne pitam, zašto imate muža, ženu, djecu, kuæne ljubimce!?

Pa mi svi oni budu komièni jer diraju u moje, i kao da žele tu moju sreæu, moj mir i moje kraljevstvo srušiti!
Naime, kako ona može drugaèije, kako ona ima snage, i zašto ona ne slijedi sve što se treba?! Ha?!

A ja, uistinu ni ne trepnem, jer nemam više sedamnaest, veæ sam odrasla i zaljubljena u svoj karakter koji je odraz mojih misli,
uvjerenja, on zna da neæemo èiniti nešto samo zbog toga što to drugi oèekuju!
Svi æemo jednom fizièki nestati, umrijeti, kako god, iza nas æe ostati samo pepeo, a taj pepeo neæe biti ništa bitniji jer je imao ili ne.
Pepeo je samo pepeo...jedina razlika je hoæe li ga netko sahraniti u zemlju ili æe ga pustiti vjetru da ga raznese...
A ni tad, ni tad, nikome neæe biti bitno...prah i pepeo, pepeo i prah...

U mom morskom ormaru, djedova je siva vesta, on ju je uvijek nosio u posebnim prilikama, jedina je to vesta koju nosim,
te jedina njegova stvar koju posjedujem od njegove smrti, ajme! lažem! Postoje još odreðeni rupèiæi, molim lijepo! Kojima mi je èesto morao brisati krvavi nos! a umro je on prije 24 godine, i ta vesta je još uvijek sa mnom, moja amajlija,
nešto sveto i drago, njegovo, i nema ni jedne mrljice, nimalo ošteæenja, èuvam je kao blago,jer kad je odjenem, kao da me djed grli.
I tako ovih pomalo hladnjikavih dana, djed šeæe sa mnom uz more, i smiješim se i šutim, koja je to ljubav, koja neopisivost, jer znam, znam, da me on nikada nije ostavio samu, iako je fizièki nestao. O svom èarobnjaku mislim, jer ovo je njegov mjesec, moj dragi strijelac, najposebniji èovjek od ijednog drugog, onaj koji me je uvijek gledao kao princezu, ali i ratnicu. Onaj koji me je razmazio, ali istovremeno me nauèio da æe mi u životu bliski davati niske udarce.
Zbog djeda sam sve što jesam, on mi je dao temelje za rast. I zato sam nasmiješena i radosna veèeras, baš veèeras i dok šeæem nema ni maèke, ni psa, a kamoli ljudi, a meni to ne smeta, jer me on svikao na more, na vrijeme kad su kraj njega tišine, a kad nadolaze žamori, na more ponekad blago, a onda silovito, bogato pa siromašno, a on, on mi ga je dao na dlanu i razlio mi je osebujnosti po duši, kao slikar po platnu, moj djed koji kao i ja ima oèi boje mora, ne neba, ne, veæ duboke i tamne, oèi boje nevere, oèi boje svevremena u kojem ne postoji ništa, veæ ljubav koja spaja sve svjetove
I kad se zagledam u more, djedov mi se pogled smiješi i šapuæe mi : volim te, volim te, volim te !

Mogla bi ti umrijeti, jednom sam davno napisala tu pjesmu i ona je sjajna, zbilja je, ali ona nikako nije mogla predvidjeti da æeš mi ti stiæi,
a nisam ni ja sama.
Bila sam zaljubljena par puta u životu, ne mnogo, jer nisam taj tip, ali davala sam neke šanse frajerima koji su imali ono nešto,
ali nitko nikada nije bio poput tebe.
Voljela sam šarmantne, dekadentne, slabe, jesam, bila bi laž da ne priznam svoje sklonosti.
No isto tako, istina je da je moje srce uvik bilo pomalo razoèarano, nitko od njih nije imao to!
To što ti imaš, a ostali nemaju je sasvim jasno!
Ti imaš moje biæe, moj ekstrakt, ali ne i moje tijelo.
Ti imaš moj doticaj dlana, moje misli, moju nježnost,
ti imaš sve što još uvijek nisi spreman uzeti,
a ja tebe èekam, tebe, tebe, tebe...

Otoèko je jutro obgrljeno kišom, još sam tu, još mi godi i još mi je teško vratiti se gori, jer kad sam ovdi, puno sam ti bliža.
Ovaj nas otok spaja, on je ta toèka, ta pribadaèa, ta sigurnosna igla.
I ovdje pratim tvoje tragove.
Sve me raznosi i smiruje istovremeno.
Èudnog li osjeæaja, ha?!
I ne, ni na trenutak ne bi bila neka druga ja.
Jer još uvijek plovim, još uvijek sam sretna, jer mislim o tvom pogledu punog obožavanja.
I toèno znam, sada toèno znam kako bi muškarac trebao gledati ženu.
I nitko me nije gledao tako, iako su me gledali s puno strasti, ali ti, ti kako me gledaš to nije strast, nije ludilo, opsesija,
ti me gledaš kao da si ti ja, i kao da me nikada ne želiš prestati gledati.
Kao da uistinu ne želiš kraj.

Sanjam te namjerno, to nije uopæe teško, znaš?
Nije teško jer o tebi mislim èitavo vrijeme, i naše me more potapa tobom.
Èudno je, znaš, s obzirom na sve razlike i nemoguænosti da smo ukrali to vrijeme.
Nikada, ali nikada, dok sam živa neæu zaboraviti onaj pogled, taj velièanstveni, grandiozni pogled, u tu subotu, tu veèer, kad si mi osim toga
izrekao pred svima pohvale, o, da, pohvale, od kojih sam se zacrvenila, ali ništa, ništa, ništa nije bilo bitno, sve je zasjenio pogled od kojeg sam zadrhtala, pogled zbog kojeg sam pomislila da sam za njeg živjela, jer nitko, ali nitko mi ga nije dao.
Nitko osim tebe, ali od tebe sam to i željela, jer taj dar, taj dobiva snagu svevrijednosti, dijamant se može postiditi.
Ah, ah!
A ja, ja ne mogu disati!

Danas sam se probudila u èistoj modrini s prekrasnim oblacima, i da, odmah, odmah sam bila sretna.
Ti si bio moja prva misao i tako je jednostavno živjeti s tobom u mislima.
Ti koji mi ne tražiš mane, veæ mi samo naglašavaš vrline.
Sretna sam, hej, znaš li ?! Uistinu sam sretna što me držiš na dlanu, jer zapamtila sam taj tvoj dlan, zapamtila sam ga u svom.
I zapamtila sam onaj tvoj pogled, Bože, nikad, nikad me nitko nije gledao sa više obožavanja, mogu i umrijeti, da, da i umrem ne bi, ne, uistinu ne bi mogla reæi da sam nevoljena, jer iz tog tvog malog kutka gdje si se skrio, osjetila sam svu vatru, strast i snagu.
I ti me pratiš, ti si tu i oboje znamo da tvoja je ljubav naše more.
M o r e...

Toèno je tjedan dana od kad si stigao, no ne, ne, nisi ostao èitav tjedan, nisi ostao dovoljno dugo da bi me mogao zagrliti,
ostao si dovoljno dugo da bi me mogao gledati.
Dovoljno da bi me odgrlio.
Dovoljno dugo da bi me povrijedio.
Smijeh!
Od srijede do nedjelje!
Znaš li?! U srijedu sam, u tu mraènu i samotnu srijedu krenula prema nadanjima, i more mi je donilo ružu,
uz obalu je bilo crvenilo, i sad, sad je posjedujem u svojoj vazi, iako je na samrti, postoji, no, osušiti æu je i saèuvati,
ja, baš ja! Ja koja ne volim nikakvo cviæe!
Dakle, Bože, gdje sam i što sam ?! Kakvo je ovo vrime?!
Taj me èovik ponovno vidio i sudjelovao u mome malom, siæušnom životu.
A ja sam mu samo dotakla dlan, i ništa nije bilo razumljivo, ništa više nije bio ovaj jezik, ova kultura,
ništa jer drhtanje je bilo snažnije od svemira.

Gustoæa naših današnjih susreta je nevjerojatna, jednostavno sve se odvija u tom smjeru da te viðam, da te dotaknem,
da te promatram i slušam, upijam, smiješim ti se, mi imamo toliko toga zajednièkog i nijednu, baš nijednu kontru,
to me oduševljava ponovno ispoèetka, nikada ranije nismo toliko dugo vremena bili zajedno.
Obgrljena sam tobom i vjerujem u tebe.
To kako mi dotièeš dlan, sasvim sluèajno, ali ipak ga dotièeš, to što mi stalno nešto daješ,
pa me zoveš : doði! Doði! A ja se smijem i kažem: evo me, tu sam, sad æu!
Tvoja blagost i nježnost i iskrenost, i tvoja potreba da me pohvališ, da me uzdigneš i njeguješ.
Koji si ti muškarac, pomišljam. Kraj tebe se osjeæam bitnom, shvaæenom i prihvaæenom, uz tebe se osjeæam dostatnom.
Èak i Tedija voliš i smijemo se tome, smijemo se...
Ti si moj, i ja ti pripadam.
Mi smo èista bijela, potopljena morem.
A znamo se svih ovih godina, u kojima smo bili udaljeni strahom.
Strahom da se neæemo smjeti voljeti, voljeti udahom i dahom.
A danas jesmo, zar ne?! Danas napokon jesmo...