Danielaland : Svevremenski let

Oèekujem te, sretna sam i spremam se, spremam svoje lice,
svoju kosu, svoje tijelo, ponekad se èini kao da sam malo dijete, u tom èekanju i oèekivanju neæe biti ništa više,
ne, ne, neæe biti ništa više od nježnosti.
Znam da æu ti uhvatiti pogled i u njemu æe postojati sve, baš sve što smo mogli, a eto nismo.
No, nema žaljenja, nema, jel tako ?!
Nema žaljenja jer mi se ostvarujemo u svakom danu, onako kako nam duša diktira,
ako je slušamo, jel ?!
Ja svoju slušam, pa ne brinem, znam da je najljepše i najèudesnije utopiti se u tvojim oèima,
pa eto, za par sati, sresti æemo se i opet æu plivati u tvom glasu i biti æu luckasta i smiješna,
a ti, ti æeš me takvom voljeti, takvu æeš mene nositi sa sobom sve dok ne oduèiš prerasti ovo stanje, ovo vrijeme,
ovaj život...ali sada nam je lakše, jer znamo, mi znamo prsti su nam se dotakli, dotakli, kao što se hostija dotièe s jezikom!
I mi smo jednom drugom vjera!

Sklopit æu dlanove na oèi, kako bi na tren mogla ponovno proživjeti, oživjeti te mile i drage trenutke.
Bože, ponekad pomislim da sam najveæa sretnica na svijetu. Toliko sam sretna kad me ljudi zagrle!
I tako prièa ide...

Još sam na otoku, moji su najbliži ljudi otišli, da, bilo je tu dana u kojima smo išli na Mup, Poreznu, Hzzo,
ali nakon toga išli smo i na ruèak, jer tog je dana bila godišnjica braka ljudima koje ja na otoku doživljavam svojima.
Nemate pojma koliko sam bila sretna i ponosna što sam tog dana bila s njima, i što smo svi skupa išli na ruèak povodom toga!
Njihova djeca su bila daleko i dok smo ruèali, ponovno sam osjetila koliko sam im dragocjena!
Nema to veze s lovom, iako lova sve osigura, ali ne može ljubav.
Ne nju!
I zato sam plakala kad su odlazili, kao što su i njima bile oèi pune suza, jer, alooo, gdje je New Jersey?!
Na drugom kraju svijeta.
To tako bude...

U mom mi gradu, velikom gradu nitko nikada ne kaže : mila, a eto ovdje na otoku,
ovdje gdje sam pronašla svoj dom, ovdje ulazim bosa, rašèupana i nasmiješena, i dobijem sve,
sve što je dovoljno da se bude istinski živ, i ne, ne bi mijenjala sve trgovaèke centre,
za ovaj moj mali duæan u kojem mi svi znaju ime, u kojem zastanem na kasi, pa mi Linda ili Ivana kažu novosti,
i smijemo se, jer život je ovdje sporiji i tu napokon možeš vidjeti srž svega što je.
Srž prolaznosti.
Ah, tako je lijepo samo udisati more i borove i sada, sada kad su otišli svi gledati more kakvo je,
ono se isto tako mijenja, kad su turisti tu ono ih miluje i šarmira, a kad oni odu, kad ostanemo MI...
Nama, tek nama pokaže svoje dubine, svoju snagu, ali i zbog toga mi ga volimo, to naše MORE.
I to more, ne, nije za svih, jer moraš ga volit i kad je ludo, kad se protivi, kad te želi rastavit u stotine sitnih djelova,
e tad, tad, baš tad moraš ga volit najviše, kad luduje i kad te želi odbaciti ka da si suvišna stvar.
Ka da mu ne pripadaš.
Zato, zato još više moje je more.
I sve više mu pripadam, a sve manje osjeæam to moje prvo bilo, taj moj grad i moju maternicu, jer
grad je postao truo, otrovan, gnjio...i žao mi je, žao...ja sam otišla i nepovratno sam vjerena s morem.

Intro :

Ha, ha, ha!
Dobro sam si došla, ah, došla ovdje na ove prazne stranice, na svemoguænosti.
Kad bi barem bili svjesni koliko je moæno sanjati i živjeti, tipkati svoje najskrivenije želje, ovaj je prostor tako divan i slobodan!
Naime ovdje mogu sve reæi, sve svoje tajne, svoje smrtnosti, živosti, sve ljige, perverzije, strasti, ali i ono uzvišeno, èasno, sjajno i blistavo.
Zašto to ovako tipkam, zato što se svi trude biti ispolirani poput srebrnog bešteka, a ja, ja samo imam potrebu biti živa, biti ja!?
I pokazati sva svoja lica, sva svoja ludila, jer što je život? Ha? Život je baš sve, ljupko, arogantno, strašno, mirno, nježno, tužno, radosno, život je miks.
I odustala sam biti samo ''najbolje'' što mogu biti, jer ljepše mi je biti sve. Slaðe mi je okusiti greške i pasti, da bi mogla ustati...

Nakon uvoda!

More je poput maternice, u njega zaranjaš i uranjaš i prepuštaš se, nemaš misli.
Jutros sam mu rekla, hvala ti, hvala ti što me èuvaš More moje.
I stoga ne plašim se Juga, Bure, Hladnoæe, Tame, niti Mareta, jer predaja je to, kao što se žena predaje
svom mužu, pa trudnoæi, raðanju...sve je rizièno, ali ljepota Vjere je koja sve nadvladava, Vjera da bolje tek Je!