|
Ti nikada nisi bio upitnik, nikada nisi bio neželjen, nikada o tebi nisam sumnjala,
tebe sam često željela, prečesto, pa i onda kad sam samo maštala o tome kako bi to bilo dotaknuti ti dlan,
kako bi to bilo poljubiti tvoj očni kapak, kako bi to bilo da se tvoji veliki dlanovi učvrste za moje bokove, nježno ali odlučno?!
I tako to nekako biva, kad o nekome mislimo, kad se predamo toj čežnji, ona se ostvari ako smo u njoj ustrajni dovoljno da dotakne to drugo biće.
Onaj dan kad si me dotaknuo sve je postalo tako jasno i čisto, kao kad brisači na automobilu obrišu prljavo staklo.
Ti si mene svojom toplinom očistio od svih sumnji, od svih loših ljudi i njihovih namjera.
S tobom sam se osjetila moćnom i snažnom, i šaputao si mi svojim osmijesima, koliko me trebaš.
Tvoji doticaji nisu bili samo fizička jasnoća, oni su samo nadogradili sve ono što se između nas dvoje već odavno rodilo.
I ti si taj čovik od mora, soli, mareta, bure, juga, ti si svo moje vrime i nevrime, i sunce i oblak, toplina i hladnoća, ti si mojih 155 koraka, točno toliko.
Točno toliko.
O tebi sanjam, u sebi te sanjam, u tebi živim i od tebe sebe nadživljujem, zbog tebe sam pomalo drska i odlučna, za tebe pišem stihove,
za tebe pišem tekstove bez početka i bez kraja, jer ne želim da započne ono što kraj nagovještava.
O tebi mi dolaze znakovi, tvoje me ime zapljusne u najbanalnijem trenutku, i ova je ljubav poput hostije čista, zbog tebe ne sumnjam u sebe, jer zbog tvog glasa ja sam još bolja, još luđa, još više svoja.
A ti, ti me takvom voliš, kao što me nikada nijedan muškarac nije volio, i sada znam što ljubav uistinu je, čisto bivanje u tuđoj zjenici oka.
U tvojim očima kestenja.
Znaš li, ha?!
Ma znam da ne znaš, koliko si mi se utkao u niti, koliko te pronalazim u glazbi, lišću, koracima.
Nikada se još nisam osjećala ovako lijepom i zadovoljnom sa sobom u nekome.
Ti me promatraš kao da sam posljednje ali i najveće čudo, a ja te promatram kao sigurnu luku, ovdje, da, ovdje bi se napokon mogla usidriti,
ovdje bi mogla s tobom živjeti bez zapreka, prepreka, ograničenja, jer ti, ti si moj jastuk, jorgan, moja najmanja i najveća bol, moja najneobičnija zamisao,
moja strast i moje ludilo, moj mir, spokoj, moj dom i grob, moj grob...
U tebi i kroz tebe želim umrijeti, umrijeti za sve druge, a za tebe oživjeti i živjeti, zauvijek.
|