|
Još uvijek sam nesigurna u koračanju ovim mojim ''starim'' a novim prostorom, još se moje tijelo navikava na moj vlastiti krevet,
ranije sam vjerovala kako tijelo iznimno dobro pamti, a u biti tijelo se samo izvrsno prilagođava i zaboravlja, odbacuje ono što mu nije po volji.
Obje noći koje sam dosad prespavala u gradu, obilovale su noćnim morama, buđenju usred noći i nekom nemiru.
Znam, još sasvim malo i to će biti zaboravljeno.
Čitavo me vrijeme prate te duboke, smeđe oči i još uvijek osjećam vrelinu dodira njegove ruke, a u kriznim trenucima pustim si snimku našeg razgovora,
i on je oživljen, on se stvori ispred mene kao da je hologram, hologram koji stvara moja mašta, samoj sebi se nasmiješim i shvaćam da sam u tom trenutku glavna ja, nitko nema moć nad snagom moga hira.
Sada se već mogu prisjetiti svakog dijela našeg razgovora, i najmanje pojedinosti, sada, stoga što ga ponovno želim sresti.
Sada jer slijedi iščekivanje.
Zanimljivo, u trenucima kada znamo da nam nešto slijedi, kroz to letimo, plovimo, žurimo, a onda, onda kad se završi,
tragamo za ostacima kojima se trebamo nahraniti, za komadićima kruha koje bi bacili s balkona pticama.
I tako čovjek i sam kao da postane ptica, koja žudi za novim letom, za još jednim krugom, za još jednim zamahom krila...
Žudi biti ptica ljubavi, ljubavna ptica.
|