|
Noćas je sva moja nesreća i sreća, veličanstveni tornado, veličanstvena stvarnost od koje se ne može pobjeći,
od ovoga ja ne mogu udaljiti svoje biće, ovo je moja posljednja otočka noć za ovu godinu.
Kako bih mogla jednostavnim riječima dočarati sreću koju osjećam, jer sam sve ove mjesece živjela ovdje, jer me more hranilo, kupalo, oblačilo,
njegovalo, tješilo, moje mi je More bilo poput Majke, a eto sada se moram odvojiti i pojti gori, u kako je Oliver otpiva : šume sjevera!
Netko bi reka, ta je mala dite juga, a ne, ne, ne, nisan...ja san dite Zagreba, hladnoće i nekih predivnih uspomena, dok je moj grad bio grad,
dok sam bila dite, dok su živili moji najbliži, ali s vremenom grad je postao siv, tmuran i težak poput olova, no, ne, grad se i kao takav voli,
nisam ja postala dite mora jer me grad rastužio, o ne! Ja sam dite mora jer sam se zaljubila dok ni progovorila nisam.
No, pustimo te stare štorije, koga to još zanima, noćas je moja posljednja noć i ja sam tako sjetna i tugujem. Tugujem jer neću svako jutro vidit svoje more, neću mu moći prići, dotaknuti ga barem prstom i nasmijati se, jer More je dite poput mene i zato je naša ljubav velika i nepobjediva.
Morska Daniela, Daniela More, i ako bi se ikada moglo vjenčati s Morem, ja bi bila njegova nevista...
Smijeh! Ovo nema nikakvu umjetničku vrijednost, već samo se opraštam s Morem i tugujem, tugujem jer ne znam kako ću preživit zimu bez te modrine, osim što ću je moći vidjeti svakoga dana u ogledalu, u boji svojih očiju! Morskih očiju!
|