|
I dok su druge žene tražile dom, materijalno, neku stabilnost, ova je ludica, smotkica uvijek tragala i težila nečijem srcu,
nečijoj iskrenoj ljubavi, težila je i sada još uvijek teži za tim.
Ovu sad već odraslu ženu većinom ogovaraju ili u nju upiru prstom, zašto se pobogu nije udala?!
Zašto nema djece?! Zašto nikamo ne pripada?!
A ja se, ja se samo nasmijem, nasmijem se, ne, nimalo pretenciozno, niti s bilo kakvim osjećam zlobe ili mržnje, već čistim se srcem nasmijem,
pa onako pomislim: zašto se drugi brinu za moju sreću, a ne za svoju?!
Zašto im je bitno imam li muža, ljubavnika, dijete?!
Zašto je drugima bitno što osobno nemam što oni sami imaju?! Ha?!
Ja nikad njih ne pitam, zašto imate muža, ženu, djecu, kućne ljubimce!?
Pa mi svi oni budu komični jer diraju u moje, i kao da žele tu moju sreću, moj mir i moje kraljevstvo srušiti!
Naime, kako ona može drugačije, kako ona ima snage, i zašto ona ne slijedi sve što se treba?! Ha?!
A ja, uistinu ni ne trepnem, jer nemam više sedamnaest, već sam odrasla i zaljubljena u svoj karakter koji je odraz mojih misli,
uvjerenja, on zna da nećemo činiti nešto samo zbog toga što to drugi očekuju!
Svi ćemo jednom fizički nestati, umrijeti, kako god, iza nas će ostati samo pepeo, a taj pepeo neće biti ništa bitniji jer je imao ili ne.
Pepeo je samo pepeo...jedina razlika je hoće li ga netko sahraniti u zemlju ili će ga pustiti vjetru da ga raznese...
A ni tad, ni tad, nikome neće biti bitno...prah i pepeo, pepeo i prah...
|