|
U mom morskom ormaru, djedova je siva vesta, on ju je uvijek nosio u posebnim prilikama, jedina je to vesta koju nosim,
te jedina njegova stvar koju posjedujem od njegove smrti, ajme! lažem! Postoje još određeni rupčići, molim lijepo! Kojima mi je često morao brisati krvavi nos! a umro je on prije 24 godine, i ta vesta je još uvijek sa mnom, moja amajlija,
nešto sveto i drago, njegovo, i nema ni jedne mrljice, nimalo oštećenja, čuvam je kao blago,jer kad je odjenem, kao da me djed grli.
I tako ovih pomalo hladnjikavih dana, djed šeće sa mnom uz more, i smiješim se i šutim, koja je to ljubav, koja neopisivost, jer znam, znam, da me on nikada nije ostavio samu, iako je fizički nestao. O svom čarobnjaku mislim, jer ovo je njegov mjesec, moj dragi strijelac, najposebniji čovjek od ijednog drugog, onaj koji me je uvijek gledao kao princezu, ali i ratnicu. Onaj koji me je razmazio, ali istovremeno me naučio da će mi u životu bliski davati niske udarce.
Zbog djeda sam sve što jesam, on mi je dao temelje za rast. I zato sam nasmiješena i radosna večeras, baš večeras i dok šećem nema ni mačke, ni psa, a kamoli ljudi, a meni to ne smeta, jer me on svikao na more, na vrijeme kad su kraj njega tišine, a kad nadolaze žamori, na more ponekad blago, a onda silovito, bogato pa siromašno, a on, on mi ga je dao na dlanu i razlio mi je osebujnosti po duši, kao slikar po platnu, moj djed koji kao i ja ima oči boje mora, ne neba, ne, već duboke i tamne, oči boje nevere, oči boje svevremena u kojem ne postoji ništa, već ljubav koja spaja sve svjetove
I kad se zagledam u more, djedov mi se pogled smiješi i šapuće mi : volim te, volim te, volim te !
|