|
Točno je tjedan dana od kad si stigao, no ne, ne, nisi ostao čitav tjedan, nisi ostao dovoljno dugo da bi me mogao zagrliti,
ostao si dovoljno dugo da bi me mogao gledati.
Dovoljno da bi me odgrlio.
Dovoljno dugo da bi me povrijedio.
Smijeh!
Od srijede do nedjelje!
Znaš li?! U srijedu sam, u tu mračnu i samotnu srijedu krenula prema nadanjima, i more mi je donilo ružu,
uz obalu je bilo crvenilo, i sad, sad je posjedujem u svojoj vazi, iako je na samrti, postoji, no, osušiti ću je i sačuvati,
ja, baš ja! Ja koja ne volim nikakvo cviće!
Dakle, Bože, gdje sam i što sam ?! Kakvo je ovo vrime?!
Taj me čovik ponovno vidio i sudjelovao u mome malom, sićušnom životu.
A ja sam mu samo dotakla dlan, i ništa nije bilo razumljivo, ništa više nije bio ovaj jezik, ova kultura,
ništa jer drhtanje je bilo snažnije od svemira.
|