|
Gustoća naših današnjih susreta je nevjerojatna, jednostavno sve se odvija u tom smjeru da te viđam, da te dotaknem,
da te promatram i slušam, upijam, smiješim ti se, mi imamo toliko toga zajedničkog i nijednu, baš nijednu kontru,
to me oduševljava ponovno ispočetka, nikada ranije nismo toliko dugo vremena bili zajedno.
Obgrljena sam tobom i vjerujem u tebe.
To kako mi dotičeš dlan, sasvim slučajno, ali ipak ga dotičeš, to što mi stalno nešto daješ,
pa me zoveš : dođi! Dođi! A ja se smijem i kažem: evo me, tu sam, sad ću!
Tvoja blagost i nježnost i iskrenost, i tvoja potreba da me pohvališ, da me uzdigneš i njeguješ.
Koji si ti muškarac, pomišljam. Kraj tebe se osjećam bitnom, shvaćenom i prihvaćenom, uz tebe se osjećam dostatnom.
Čak i Tedija voliš i smijemo se tome, smijemo se...
Ti si moj, i ja ti pripadam.
Mi smo čista bijela, potopljena morem.
A znamo se svih ovih godina, u kojima smo bili udaljeni strahom.
Strahom da se nećemo smjeti voljeti, voljeti udahom i dahom.
A danas jesmo, zar ne?! Danas napokon jesmo...
|