|
Svim ćemo kostima jednom reći zbogom, zaboraviti ćemo da su prisutne u toj jami od življenja.
Logično je, sasvim prirodno da ćemo prestati odnositi jeftino cvijeće, bukete, aranžmane, lampaše na ta grozna mjesta zbog kojih se osjećamo kao da smo bliže tami. Grozno je pronaći tragove koji vode tamo, pod zemlju, pa svi ti potresi, svo to nevrijeme, kiše, oluje, kao da, kao da, kao da...i zadrhti nam biće, a najčešće preživimo dan, dan po dan, pa onda ispočetka neka nova runda straha, nepovjerenja, jer svi bi mi htjeli biti živi.
A onda dok živimo, kojeg li apsurda živimo život mrtvaca, bez osmijeha, bez ljubazne riječi, bez truda, bez angažmana, živimo samo brojeve, riječi, odrade, dorade, neprisustvo, laži, odgađanja, mrvljenja i tužakanja, laskanja i ugađanja u svoj toj želji za življenjem, zaboravimo biti ŽIVI...zaboravimo svoje snove, svoju svrhu i ljepotu, zaboravimo biti mi...i jesmo li mi onda na kraju krajeva MI ili sami sebe lažemo, ha ?
|