|
Više ne znam gdje sam se probudila, u kojoj sam to stvarnosti stvarna, sve što je, kao da sam to sama osmislila i nametnula samoj sebi.
Gledam u to i smijem se, pa nekako kao da si sve više vjerujem, kao da uistinu shvaćam da sve to mogu iznova načiniti boljim, drugačijim, snažnijim.
Noćas sam koračala otokom, upijala sam mirise ružičastog Oleandra, tako opojan, a tako otrovan, kao i muškarci, pomišljam.
I sve je nekako opipljivije baš i upravo stoga što je ljepljiv zrak, što se sljubljuje s mojom kožom, pa pomišljam, ništa nije vrijednije od ovoga ljeta.
Pa, onda opet, po tisućiti put kažem samoj sebi : ljeto je, sada je, tu je, ti si tu, tu si, osjećaš li?!
I skrivam se od tuđih pogleda i razgovora, jer trebam sekundu trenutak, dan samo, samo, samo za sebe, i shvaćam ne želim biti ničija, ovako svačija.
Želim samo postojati u glazbi, u koraku, u soli, u valu, u oštrini šljunka pod stopalima.
I nitko mi više ne treba. I kako li je ta spoznaja oslobađajuća i istovremeno zastrašujuća, uistinu ja sam samoj sebi Sve...
|