|
Slike su se zgusnule, one lepršaju pred mojim očima kao zastavice obješene oko slavljeničkog vrta,
tamo gdje se odvijaju ljetne zabave, to se još nije zaboravilo, to još uvijek prikazuje nečiji trud, još nisu digli ruke,
ljudi od ljudi, još uvijek ne postoji savršena virtualna soba koja bi zamijenila ovu realnost, ovu opipljivu,
iako prvo se živi u glavi, prvo se stvara u mislima, tek onda se odvija film, malo po malo, nanizan na platno dana.
Iskočila sam iz filmske trake, iz tvoje blizine, kako bi se opet sjedinila s morem.
I sada ovdje, daleko od svih meni poznatih i svakodnevnih lica, gradim novu priču, novi smjer, rađam nove životne izazove,
i osjećam se sretnijom no ikada ranije.
Uvijek je tako ljeti, uvijek me otok smekša.
Nalet turista, njihovi zvonki jezici koji se miješaju s lokalnim dijalektom, smijeh, nada, sve se čini pomalo nadrealno, po stotinu puta pomišljam,
ovo je Alisin svijet, a ja sam ona.
I već znam, ova histerija će potrajati do kraja kolovoza, a onda, onda će preko noći, naglo, kao rukom odneseno svi otići,
sve će nestati, kao da svih ovih ljudi nije bilo, i ovo će postati neka sanjiva otočka dolina, s pokojom maglom, s teškim zvukom trajekta,
s mirisom nafte i iznutrica riba.
I mene će to omamiti još više, i boriti ću se kao i uvijek s povratkom na kontinent, a onda, ipak, kada se vratim, i tamo ću se ponovno
igrati i biti sretna, biti svoja i oslobođena od bilo kakvih okova, već sada znam, jer uvijek znam, sve će se nadograditi, sve nadopuniti,
taj veliki mozaik zvan život. Nova pjesma, nov početak, novi koraci i stara-nova ja.
Uhvatila sam ponovno samu sebe u mrežu satkanu od sunčanih dana i dopuštam, dopuštam da me vodi onaj unutarnji glas,
glas djevojčice koja u meni živi i maše, maše, doziva ljude otvorenog srca da nam se pridruže.
|