|
Ne zanosim se lako, mene je poprilično teško osvojiti, uvijek me osvoji pogled, odnosno svaki sam put bila očarana time što su mi ponudile nečije oči,
doduše ruku na srce, te prve modre, pa kasnije zelene nikada nisu učinile ono što su tvoje, a uvijek sam preuveličavala druge boje,
smeđe sam vidjela sasvim običnima.
Mislila sam da više nisam kadra voljeti, odnosno, mislila sam da sam dala svoj maksimum, sve dok nisam upoznala tebe, pa se sada čini kao da sam ranije davala samo pola svoje ljubavi, pola svoga srca, pola sebe, jer u trenutku kad sam poljubila tvoje oči, poljubila sam samu sebe, i pomalo je smiješno, lucidno, dječje, naivno reći, ali s tobom sam osjetila ljubav na prvi pogled, jer nisam ti znala ni godine, ni ime, niti tko si i što si, ali u trenutku kad sam utonula u tvoje oči, utonula sam u dubine o kojima nisam mogla ni sanjati.
Ranije, to je točno, to je sasvim točno, ljubav je imala drugo obličje, bila je teška, olovna, vukla me na dno, pa bi me na trenutke uzdizala, pa ponovno pokapala, i činilo se da takvom mora biti, da je to to.
Činilo se da je za nju potrebna moja žrtva, moje odricanje, a onda, onda si stigao ti i shvatila sam da te volim snažnije no ikoga do sada, ali da mi ne pada na um, baš nimalo, niti zeru manje biti ja.
I da će ova ljubav moći uspjeti, samo i ako ćeš me voljeti čitavu.
Ako ne, sve će propasti, sve će umrijeti i naši će se pogledi ugasiti.
Nisam se pomakla ni mrvu od same sebe, dapače, što više vrijeme putuje, ja sam sve snažnije svoja, što sam snažnije svoja ti me više tražiš,
ti me čvršće stežeš za ruku i ti si mi odaniji.
Smiješno je, zbilja je smiješno, kako kad odbaciš sva nadanja, sva moranja, sva trebanja, ostane ti samo ono što imaš i možeš za dati, i primiti.
I tako ja sada šutim, tebi prepuštam kormilo, samo te gledam i samo ti dajem da me uhvatiš.
Samo ti dajem da me vodiš i ne pitam se više, što, kako, kada i zašto.
Zato što ja jesam ona koju ti ljubiš, više no što ljubiš svoj razum, i tu je sve što počinje.
|