|
Razgovarala si s njim, promatrao sam tvoj govor tijela, i osjetio sam onaj glupi, vražji udarac u dno želudca,
žalac ljubomore me tako snažno protresao, mislio sam da ga više nikada neću osjetiti, smatrao sam da je ljubomora nešto djetinjasto,
nešto što osjećaju samo nezreli dječaci, no kako oboje znamo, nisam se ni sam baš iskazao, no, uglavnom, vidio sam i sam da je to bio
vrlo kratak razgovor, nešto te pitao, ti si odgovorila, i produžila dalje, ali on, on se smijao, vidio sam da se naginje prema tebi,
ti si bila suzdržana, pristojna, ne, ne mogu reći da si koketirala s njim, dapače, ali svejedno, ali...on je bio na mom mjestu, a sad,
gdje sam sada ja? Ovdje u ovim papirima i mislima i sve je to jednosmjerno, osim one tvoje potvrde, tvog znaka da si to ti i da ih čuvaš,
to je dobar znak, nije li?! Što čitaš i čuvaš moja pisma.
Zamišljam da je tako.
Kako god bilo, lijepo mi sanjaj, kad večeras odeš u krevet, u mojim si mislima svake noći, to već znaš, zamišljam te pored sebe,
samo to, da si tu i da slušam tvoje disanje...stalo mi je, svakoga dana još malo više, baš onda kad pomislim da sam sve rekao i priznao,
shvatim da sam tek na početku.
Nedostaješ mi, silno mi nedostaješ.
A!
|