|
Zvjezdice, vidim ih na moru, sama sam, sretnija no ikada jer nisam zagrizla udicu.
Postojao je čovjek s istim slovom moga imena, davno, uvijek ga se sjetim kad prolazim kalom.
Znam da je bolestan i da je morao poći tamo.
Od tamo uvijek osjetim da je kraj mene, ne, nikada nije bilo prijestupa, ali koliko sada čeznem,
za njim?! Za prijateljskim zagrljajem i očima boje badema...
I slovom svoga imena...Jer prozor je naš, prozor prema zalazu...
|