|
Trebao sam joj reći onda kad je odlazila, kad mi se nasmiješila i rekla; idem, vrijeme je, vidjeti ćemo se, možda, kada se vratim,
to više ovisi o tebi, no o meni?!
Sumnjala si, shvaćam da si sumnjala, jer ti nisam rekao ništa konkretno, nikada to nisam učinio, ostavljao sam te tako, bez konkretnih
odluka i izjava, a ti si se uvijek smiješila, uvijek si rekla, u redu je, prihvaćam, i nakon toga odlazila si...
Odlazila si i to me uvijek ispočetka ohrabrivalo, ona uvijek odlazi, ne povlači me za rukav, ne traži, ne zahtjeva, ona prihvaća,
ona prihvaća ono što kažem, što nudim, što ja jesam.
I tako se odjednom sve izokrenulo, preokrenulo jer sam shvatio da ne želim da više ikada odlazi od mene,
jer je nemoguća praznina dok nije tu, dok nije ta!
Sve je bilo neshvatljivo dok si nisam priznao da je svaka tvoja luckasta scena ona u kojoj ja želim biti sudionik.
Sve dok nisam shvatio da ja, sa svim ovim godinama mogu i želim i trebam tebi dati sve, baš tebi.
Nijedna nema taj sjaj u oku, tu krunu u kosi satkanu od nevidljivih niti, nema te koja će reći da i reći ne, a da ne izda sebe i ne izda nas.
Nikada nisam i znam da neću pronaći snagu i podatnost, hrabrost i nježnost u djevojčici ženi, osim u srži njene moje, moje, najmoje...
|