|
I odjednom su se oluje utišale, zagrabio sam čašu vode, činilo se da si i ti unutra,
to se takvim činilo jer je čaša bila zelena, bila je tamnije zelene boje i odjednom sam shvatio da me podsjeća na tebe,
takvo je more, takvo je more sada, tamo gdje ti jesi, toliko meni bliska, a opet toliko udaljena.
Bliska, najbliža u mojim mislima, a tako daleka jer ti ne mogu staviti palac na donju usnicu.
Uvijek si to voljela kod mene, moje misli o tebi, o nama, i uvijek si me poticala na njih.
Čini mi se kao da si se u mom životu rodila baš zato da mi budeš vodič, vodič mojih snova i želja.
Ne znam tko sam ja tebi, svakog se jutra, uvijek ispočetka to zapitam?
I onda nekako shvatim da ti se moram prepustiti, da ti moram prepustiti svo ovo vrijeme i ne-vrijeme,
sve ove strahove, žudnje, želje i strasti.
Moram ti priznati da sam nemoćan dok posežem za tvojim likom, a dok ostajem praznog pogleda, praznih ruku,
praznog su-postojanja s tobom.
I ono što uistinu trebam, jednako kao zrak koji udišem, onaj je trenutak kad ćeš krenuti svojim čvrstim, odlučnim koracima prema meni,
a ja ću, ja ću ti se predati i napokon ću duboko izdahnuti, biti ću zadovoljan, sve više tvoj, sve više svoj, ljubavi...
|